Ne prestaju i ne blijede sjećanja na teške oktobarske dane kada su pripadnici paravojnih formacija iz Republike Hrvatske izvršili agresiju i napale Trebinje. Za građane Hercegovine 1. oktobar 1991. je jedan od najtežih i najtužnijih ratnih dana budući da su tada granate i snajperi hrvatskih paravojnih jedinica ubile 19 pripadnika JNA i kada je počela tragedija ovog grada ali i čitavog regiona
Prema podacima Instituta za istraživanje srpskih stradanja u XX veku, objavljenim u knjizi "Knjiga mrtvih Srba Hercegovine" opština Trebinje je imala 334 žrtve, ubijenih i stradalih građana srpske nacionalnosti. Kada se dodaju i pripadnici drugih nacionalnosti koji su stradali u odbrani grada ili kao civili u napadima na grad i okolna sela, najnoviji revidirani podaci govore o 370 ubijenih ljudi za vrijeme agresije hrvatske vojske, inspirisane idejom o oživljavanju Nezavisne države Hrvatske. Trebinje je jedan od gradova koji je tokom posljednjeg rata doživio velika razaranja i stradanja. Granate i snajperi ugasili su veliki broj života a mnogi koji su imali "sreću" da prežive napade hrvatske vojske ostali su trajni i doživotni invalidi. I danas se u susjednom Dubrovniku ovaj datum veliča (a među mnogim tamošnjim stanovnicima nažalost i proslavlja) - likuje se nad ubijenim pripadnicima JNA i nad srpkim civilima, a paljenje srpskih sela i rušenje pravoslavnih hramova i crkava, devastacije grobova i spomenika kulture označavaju se kao "herojski i junački akti hrvatskih branitelja". Granatiranje civilnih ciljeva, napadi na žene i djecu i građane Trebinja, predstavljaju se kao legitimne vojne akcije i "pobjedom hrvatske vojske". Žalosno!
KAKO JE POČEO RAT?
Prva žrtva rata u Bosni i Hercegovini bila je pravoslavna Srpkinja Anka Zec (rođ. 1934) koju su na kućnom pragu ubili 13. septembra 1991. pripadnici hrvatske vojske kada su napali Kozarsku Dubicu. Tri dana kasnije tokom napada hrvatske agresorske vojske na (Bosanski) Brod ubijen je Vojislav Goranović, a već 21. septembra 1991. izvršen je prvi masovni zločin u Bosni i Hercegovini. Tada su hrvatski vojnici, prema vlastitom priznanju, iz pravca šume Prašnik bombardovali civilne ciljeve i centar (Bosanske) Gradiške prilikom čega su ubijene tri žene - Marica, Štefica i Almasa a jedanaest ljudi je ranjeno. Činjenice su ovo oko kojih se slažu sve tri zaraćene strane mada bi mnogi to željeli da zaborave!
Naredni masakr desio se 1. oktobra 1991. mučkim i kukavičkim napadom hrvatske paravojske iz Dubrovnika na Trebinje i srpska sela.
TREBINJCI ODLUČNI DA NE ZABORAVE
Pomenom svim ubijenim građanima Trebinja dostojanstveno je obilježen 1. oktobar, kada su 1991. počela ratna dejstva na trebinjskom području. U prvom danu i artiljerijskim napadima hrvatskih paravojnih jedinica na položaje tadašnje ЈNA, između Dubrovnika i Trebinja, svirepo je ubijeno 19 pripadnika ЈNA, među kojima devet Trebinjaca. Selo Ivanica pretrpelo je velike gubitke i razaranja i dan danas je ostalo simbol stradanja srpskog naroda i mjesto gdje je zlo dobilo svoj puni oblik i gdje je počeo rat. Na spisku ubijenih građana su i Srbi, i Muslimani i Hrvati i pripadnici drugih nacija.
"Medaljama zasluga za narod" posthumno je odlikovano sedam poginulih boraca, čija su odlikovanja danas uručena njihovim porodicama.
Za Gojku Ćuk, majku jedne od žrtava hrvatskog masakra, ni 34 godine od pogibije sina bol ne jenjava. Njen sin jedinac je među sedmoricom odlikovanih boraca koji su živote dali za sloboodu.
- Tužno je, ali hvala ipak kada nas niste zaboravili. Prošlo je dosta godina, a meni je kao da je prvi dan, njega sam imala jednoga, ima i ćerku, ali od njega nikoga - kaže Gojka Ćuk, majka poginulog borca.
- Dodjelili smo sedam plaketa posthumno odlikovanim poginulim borcima i na taj način smo pokazali da ih nismo zaboravili - ističe Pero Vuković, predsjednik Boračke organizacije grada Trebinja.
Gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić istakao je da grad uvijek stoji i stajaće uz porodice srpskih žrtava i boračku populaciju.
- Evo konkretno na području grada Trebinja je sanacija kuća gdje žive porodice poginulih boraca i to je u saradnji sa našom Boračkom organizacijom - kazao je Mirko Ćurić, gradonačelnik Trebinja. On je još pretprošle godine istakao da je Spomen soba u isto vrijeme i spomenik i kapela, jer podsjeća na borce koji su ostali na vječnoj straži, položivši živote na oltar slobode i prolivši krv da bi sačuvali kućni prag svog Trebinja.
On je tada istakao da borci koje je neprijateljski metak našao na frontu nisu zaboravljeni i ispisani kako iz knjiga Trebinjske brigade, tako ni iz sjećanja i duboke i trajne privrženosti svemu što je časno i slobodarsko. Ćurić je tada kazao da svi koji prođu pored ove Spomen sobe treba da prođu sa pijetetom i da se zapitaju kakva bi bila njihova sudbina da borci nisu stali na granice i neprijatelju rekli - dalje nećete ni metra. "Spomen sobu smo izgradili u samom centru Trebinja, da simbolično kažemo da su oni zauvijek u centru našeg življenja i u našim srcima, te da prolivena suza za njima i dan danas teče-simbolično kakav je i izgled ove Spomen sobe", naveo je Ćurić.
Jedan od junaka odbrane Trebinja, Dejan Bodiroga, borac prve kategorije i bivši pripadnik Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske je poručio da "elitne" hrvatske jedinice nisu uspjele ni posle četiri godine da zauzmu Trebinje isključivo zbog velikog junaštva boraca i mudrosti oficira. - Ovaj rat u našem gradu niko nije želio, ali su ga, artiljerijskom vatrom, izazvale paravojne hrvatske formacije koje su na današnji dan prije ubile 19 golobradih mladića, koji su ispunjavali časnu dužnost odazvavši se JNA, kojoj su dali zakletvu. Nismo imali rezervni položaj, kao ni jedinice rezerve, nismo bili ni dovoljno naoružani, ali smo imali nešto što nije imao naš neprijatelj - srce, cilj i jedinstvo”, rekao je Bodiroga.
Miodrag Višnjić prvi je ranjenik, koji je tog kobnog 1. oktobra 1991. godine preživio napad hrvatskih jedinica. On je za medije ispričao da nikada ne može zaboraviti taj dan, i da je imao sreću da preživi i svjedoči o 1. oktobru i agresiji Hrvatske na BiH.
"U utorak ujutro su nas napale udružene zločinačke snage na teritoriji Ivanice. Nas šest je pogođeno, pet boraca je poginulo, ja sam ostao živ. Devetnaest poginulih bio je samo početak stradanja u odbrani teritorije. Osim 1. oktobra, Gradska boračka organizacija obilježava još 21 značajan datum iz odbrambeno - otadžbinskog rata", kaže Višnjić.
GRAĐANI TREBINJA NE ZABORAVLJAJU TEROR I AGRESIJU
Agresorske granate su ciljano ispaljivane od jeseni 1991. sve do ljeta 1995. godine na Trebinje i srpska sela oko grada. Teško je bilo u periodu od maja do septembra 1992. godine a isto tako i u avgustu 1995. godine. Tokom perioda terora bilo je mnogo smrtno stradalih i ranjenih civila. Bolnice su bile premale da prime sve ranjene. Oštećeni su brojni stambeni objekti. Granate su padale u dvorište škole i u krug ovdašnje bolnice. Nisu bili pošteđeni ni pravoslavni ali ni katolički objekti. Časne sestre su i javno molile Tuđmana da prestane sa napadima na Trebinje i terorisanjem stanovništva.
Dobroslav Ćuk, ratni direktor Opšte bolnice Trebinje kaže da je to bilo strašno vrijeme, vrijeme straha, neizvesnosti.
- Mi u bolnici bili smo prinuđeni u to vrijeme da potpuno prilagodimo bolnicu tim uslovima. Sjećam se da smo bolesnike iz bolesničkih soba na južnoj strani, a najviše ih je na južnoj strani, premještali u hodnik i druge prostorije, priča Ćuk. Tadašnje grudno odjeljenje premješteno je, jer nije imalo adekvatno sklonište. Šteta na objektu bolnice je sanirana, mada jedan stepenik još podsjeća na ta užasna vremena.
Kome je bila kriva starica Mila Lambeta od 87 godina koja se i danas vodi kao nestala? Kakva je krivica starice Boje Vico /67/ ili pak njene sugrađanke Vukosave Redžo /65/ čije živote prekinu vihor rata? Šta su kome zgriješile starine Jovo Radulović i Milenko Milošević?
Na spisku srpskih žrtava koji je objavio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica pod brojem 2349. zavedeno je ime djevojčice Suzane iz Trebinja koja je imala samo 16 godina kada je ubijena/prisilno nestala. Njeno ime isti centar uneo je i u knjigu posvećenu ubijenoj i nestaloj djeci - žrtvama rata u Bosni i Hercegovini 1991-1996.
Zločini koje je hrvatska vojska napravila u to vrijeme na trebinjskoj teritoriji su stravični. Pokazalo se da za njih ne postoji ništa "sveto". Srušene su mnogobrojne crkve, oskrnavljeni grobovi, popaljeno i do temelja uništeno oko 50 srpskih sela o čemu svjedoče brojne fotografije sačinjene po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma i završetkom ratnih dejstava.
Ljuba Mićić imala je 65 godina kada je ranjena u besomučnom bombarovanju njenog mjesta Žakovo. Provodila je mirno svoje penzionerske dane, preživjela Drugi svjetski rat da bi u ovom posljednjem doživjela da bude ranjena na svom kućnom pragu. Sa njom istog dana rane od gelera zadobila je i djevojka Milenka Mićić. Tek joj je 21-a godina bila!
Država Hrvatska je aktivno učestvovala u sukobima na teritoriji BiH, tj. tadašnje opštine Trebinje, nanijela veliki broj žrtava, zarobljavala i u zloglasne logore sprovodila pripadnike Trebinjske brigade koji su se nalazili u Hrvatskoj (Lora-Split) odakle se neki nisu ni vratili već su mučki ubijeni.
U zauzimanju dijela trebinjske teritorije Hrvatska se služila svim raspoloživim sredstvima a tadašnja opština Trebinje je pretrpjela neselektivno granatiranje. Između ostalog, granatiran je sam centar grada, bolnica, vrtić, stambeni objekti kao i proizvodni pogoni pojedinih preduzeća, podsjećaju iz boračkih organizacija. Ova granatiranja su trajala sve do kraja ratnih dejstava. Šteta koju je grad doživio je ogromna, nenadoknadiva jer su izgubljeni ljudski životi, ranjeni su brojni civili i nanesena je velika materijalna šteta. Na spisku ranjenih ljudi uzrasta, svih svih vjera i nacija - šestogodišnji dječak Aleksandar Ninković, penzioner Luka Todorović /60/, domaćica Sabina (Suljo) Petrović, Nada Milović, Risto Milić /65/, Amra Sokolović, Dejan Graovac /12/, Nedeljka Džilit /14/, Mara Ružić /10/, Nevenka Nikolić /36/, Velimir Milenić /65/, Goša Vulić /60/...
"Kako zaboraviti te strahote kojima smo bili izloženi. Krila sam se sa djecom i starim roditeljima u skloništu u strahu od hrvatskih granata i snajpera. Umjesto da idu u škole i da se igraju po parkovima, naša djeca su djetinjstva provela po podrumima i skloništima a sve zbog hrvatskih zločinaca koji su naše Trebinje zavili u crno. Kako zaboraviti mrtva razbacana tijela po ulicama, suze, vriske i jauke, porušene kuće, oštećene crkve....dobro smo i preživjeli" - rekla je za medije pre osam godina Jelica koja je čitav rat provela u Trebinju.
Zoran Petrović kao i njegova porodica, pamte svaki detalj tog četvorogodišnjeg užasa. Njegova majka je teško ranjena u granatiranju grada i liječila se dugo nakon toga. Razboljela se i umrla pre devetnaest godina. Zoran je pre više godina za medije ispričao svoju ispovest:
- Bila je subota, pijačni dan. Majka je bila je na poslu ovdje sa svojim kolegama i prilikom izlaska na sporedni ulaz granata je pogodila u ivicu kuće. Bila je to granata 130 mm ispaljena sa područja regularne vojske Hrvatske iz pravca Dubrovnika. To je jedna od mnogobrojnih granata sa te strane. Majka je tada dobila dobila teške povrede noge, rekao je Zoran.
Pre jedanaest godina i Lela Delmo, prisjetila se mračnih dana Trebinja. Gorak ukus svakog oktobra - žal za ubijenima, bes zbog neprocesuiranja odgovornih:
"Bio je to strašan dan. Baš onako kišovit, sumoran, hladan kao da je najavljivao svu tugu i zlo koje nam se sprema. Krenuli su tog dana na Trebinje, mi smo mislili gotovo je porobiće nas i pobiti jer znamo kako su radili u Sisku, Vukovaru, Novskoj gdje su u istom periodu na stotine Srba već poklali, što bi nas štedjeli, mislili smo. Već su tad pobili srpskog naroda oko Broda i Gradiške. Ispaljivali granate i mine. I puče! Napali su srpska sela oko Trebinja, kuće popalili i 19 naših je tad pobijeno, neke nisu najbliži mogli prepoznati od rana ali je odbranjeno Trebinje..i tukli su granatama i snajperima sve do Dejtona. Užas, da se ne ponovi. Dobro smo ostali živi i normalni posle svega što smo doživjeli i čega smo se nagledali...to je sve što ću reći. Svakog 1.10. mi nije dobro i moram popiti lijekove da se smirim, tog dana je počela sva naša tragedija. Pamtimo vrlo dobro svi 1. oktobar '91. kako ne bih pamtila, toliko naroda izginulo ovdje samo jer su Srbi, jer su se drznuli da brane kuće i domove i sve nas. Krila sam se sa majkom u podrumu, pamtimo sirene, alarme, pucnjave, detonacije, ko to može zaboraviti? Mnogo ljudi nije moglo da se pomiri sa tim novonastalim ratnim okolnostima gdje niste bili sigurni ni u kući, a kamoli na ulicama. Grad je utihnuo a živnuli smo tek nakon 1995. Mnogo je ovdje izbjeglica koje su Hrvati protjerali što iz Hrvatske što iz Hercegovine koju su okupirali, teško je sve to ali se mora pominjati I dalje mi u mislima odzvanjaju jauci onih majki i vidim kolone uplanih ljudi na sahranama, eto tako je bilo te 1991. kada je režim Franje Tuđmana htio sviju da nas zatre i osvoji Trebinje. Hvala bogu pa smo imali naše junake koji su stali u odbranu nejači i spasili Trebinje iz grotla pakla".
Trebinje je grad velikog srca jer je tokom i nakon rata otvorio vrata za desetine hiljada izbjeglica koji su ovdje pronašli novi krov nad glavom i započeli od nule novo poglavlje u svojim životima.
I prognani Srbi iz Mostara pozivaju godinama vlasti grada Trebinja da se u centru, kao gradu gdje je najveći broj prognanih mostarskih Srba pronašao trajno prebivalište, napokon podigne prikladno spomen obilježje gdje bi bila uklesana imena svih srpskih civila i žrtava ratnog zločina ubijenih i stradalih tokom rata. Kada već to nije bilo izvodljivo svih ovih godina u Mostaru, onda takvu ideju treba realizovati u Trebinju, navode oni. Osim imena mostarskih žrtava, na to spomen obilježje naravno i prvenstveno treba uklesati i imena srpskih civila ubijenih i stradalih na području Trebinja, u periodu od 1991. do 1995. godine, budući da u gradu ne postoji nijedno spomen obilježje posvećeno stradanju srpskih civila, a njihova imena i fotografije takođe nisu postavljene ni u spomenutoj gradskoj spomen sobi. Nažalost, nisu obilježena ni mjesta granatiranja iako je ta ideja davno pokrenuta.
Коментари
Постави коментар