Tražiti događaj koji je označio zvaničan početak građanskog rata u Hrvatskoj (1991-1995) nije nimalo lak posao. Mnogi se istoričari u traženju uzroka rata vraćaju decenijama pa i vijekovima unazad gdje su Drugi svjetski rat i zloglasni logor Jasenovac nezaobilazni pojmovi u tumačenju ratnih zločina nad srpskim stanovništvom. Još davno su velika imena struke istakla da je istorija krajiških Srba zapravo jedna duga istorija patnje i stradanja sa kratkim prekidima i periodima nestabilnog mira. Danas su Srbi na teritoriji današnje Republike Hrvatske svedeni na statističku grešku a sve to je rezultat višedecenijskog ugnjetavanja i sistemskih zločina od strane većinskog hrvatskog naroda.
Iako se u javnosti govori isključivo o avgustu 1995. i genocidnoj akciji "Oluja" kao najmasovnijem zločinu nad srpskim stanovništvom, činjenice govore da je kampanja nasilja i teror nad srpskim narodom započeo još 1990. godine da bi 1991. dobio masovni karakter u vidu istrebljenja što su pokazali teški zločini na području Siska, Gospića, Pakraca, Slavonije i svih onih mjesta gdje nije bilo policije i vojske da zaštiti srpsko stanovništvo. Akcija "Oluja" je bila zapravo samo završni čin kada je nasilje manifestovano kroz etničko čišćenje, egzekucije i silovanja dostiglo svoj vrhunac i maksimum.
UBISTVO KOJE JE PROMIJENILO SVE
Ako se strogo fokusiramo samo na ratni sukob vođen u periodu od 1991. do 1995. a u kontekstu sloma Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, možemo reći da je rat u Hrvatskoj započeo između ostalog 1990. ubistvom Gorana Alavanje, policajca srpske nacionalnosti. Goran je rođen 15. septembra 1963. u Karinu Donjem, a svirepo je ubijen u noći između 22. i 23. novembra 1990. u zasjedi kod mjesta Obrovac. Imao je samo 27 godina.
Ako pitate Srbe iz Ravnih Kotara i bivše RSK koji događaj smatraju presudnim za izbijanje ratnih sukoba, zasigurno će 90% njih navesti ubistvo mladog Alavanje kao ključni momenat. Naravno, mnogi će spomenuti i druge incidente poput napada na pripadnike JNA, prebijanja i zlostavljanja Srba civila tokom 1990. godine, miniranja kuća i društvenih objekata u vlasništvu Srba, prijetnje i pritiske, ali je ovaj događaj gdje je tragično ugašen jedan mladi život bio prekretnica.
Većina krajiških Srba saglasna je da je napad na policajce srpske nacionalnosti bio ujedno napad na čitav srpski narod, znak, prijetnja, opomena. Prognani Srbi ističu da je ubistvo dobrog nevinog čovijeka poslalo tada snažnu poruku svim Srbima da su nepoželjni u Hrvatskoj, i da žrtva može postati svako ko se izjašnjava kao Srbin, svako ko ispovijeda pravoslavnu vjeru, zapravo svako ko se zalaže za opstanak Jugoslavije i baštini njene osnovne vrijednosti. Više niko se nije osjećao sigurno niti bezbjedno.Tada je doslovno krenuo pravi horor po srpski narod. Jedan za drugim nizali su se incidenti koji će ubrzo eskalirati u masovne zločine gdje nije bio pošteđen apsolutno niko - ni žene, ni djeca ni starci.
PRERANO OTRGNUTA MLADOST, TUGA ZA SVA VREMENA
Krvavi pir dogodio se u blizini Obrovca kada je benkovačka patrola u sastavu: Goran Alavanja, Stevan Bukarica i Jovo Graovac, sva trojica srpske nacionalnosti, krenula na svoj radni zadatak. Bili su 22. novembra upućeni u noćnu smjenu na područje Obrovca sa zadatkom da kontrolišu raskrsnicu Obrovac– Benkovac–Žegar. Nalazili su se u „stojadinu” sa policijskim oznakama, kojim je upravljao Goran (27), inače školovani policajac i dobar poznavalac borilačkih veština. U gepeku automobila imali su dugo oružje. Bilo je nevrijeme i duvao je jako jugo.
Svoja sjećanja na težak zločin u više navrata je podjelio kroz svoje tekstove, kolumne i usmene razgovore istaknuti Savo Štrbac, javnosti poznat kao borac za pravdu i istinu, čestiti Srbin iz Benkovca, intelektualac, pravnik, sudija i čovijek čuven po poštenju, obrazu, časti i objektivnosti.
"Napad na patrolu, koja je dremala u kolima, desio se oko dva sata iza ponoći. Napadači su prišli neopaženo i sa kapuljačama na glavi. Prozor sa vozačeve strane bio je poluotvoren. Jedan od napadača je kroz otvoreni prozor automatsku pušku, otkočenu i podešenu na „rafalno”, prislonio Goranu na slepoočnicu, što ga je probudilo, ali to nije dao do znanja napadaču, već je, postupajući onako kako su ga obučili u policijskoj školi, naglim pokretom lijeve ruke smaknuo cijev sa svoje slepoočnice i istovremeno kažiprst desne ruke gurnuo u otvor na cevi puške, što je iznenadilo napadača, koji je nekontrolisano povukao obarač i ispalio rafal. To dokazuje nedostatak jagodice na kažiprstu Goranove desne ruke i sedam ustrelnih rana na njegovom tijelu koje su imale ulaz sa lijevog boka po dužini trupa, s tim da su dva metka prošla kroz Goranovo tijelo i zabila se i u suvozača Bukaricu. Napadači su Goranovo mrtvo tijelo izbacili iz „stojadina” te naredili teže ranjenom Bukarici i nepovređenom Graovcu, koji je dremao na zadnjem sedištu, da napuste automobil."
JUTRO KADA JE STRAH NADVLADAO RAZUM
Bio je to prvi "egzodus" srpskog stanovništva. Mnoge srpske porodice sa ovog područja, u strahu za vlastite živote, spakovale su samo najosnovnije stvari i krenule u nepovrat. Uglavnom su muškarci ostajali a žene i djeca su odlazili na sigurno, negdje su čak i čitave porodice pobjegle ostavljajući za sobom puste i prazne kuće. Nije bilo nimalo lako nimalo prijatno.
Javnost je optužila hrvatske specijalce SUP-a Zadar da su odgovorni za teroristički napad na patrolu benkovačke policije . Čak su i policijaci srpske nacionalnosti počeli da skidaju uniformu i napuštaju posao. Lokalni Srbi podsjetili su da je "samo desetak dana pre ovog zločina, grupa hrvatskih ekstremista pucala na dvojicu Srba Milanka i Mirka Bubala na prevoju Prezid". Mještani su govorili da su glavni motivi ubistva to što benkovački policajci nisu htjeli da nose hrvatsku šahovnicu te da su ubice znale da su sva tri lica u vozilu etnički Srbi. I zaista sva trojica policajaca samo su željela da svoj posao obave profesionalno trudeći se da etničke razlike, netrpeljivost i pritiske ostave po strani. Bili su ponosni Srbi, časni ljudi iz poštenih, po ugledu čuvenih familija. Mnogima su najbliži stradali u Jasenovcu i drugim logorima za vrijeme NDH pa je i svaka naknadna podmetnuta priča bila samo dolivanje soli na rane Goranovoj porodici i skrnavljenje njegovog lika i djela.
Atmosfera je bila veoma napeta, naročito tokom Goranove sahrane u njegovom rodnom selu Karinu Donjem, na kojoj se okupilo mnogo svijeta.
U strahu od odmazde i pojedini Hrvati napuštaju svoje domove i bježe u Zadar.
BESRAMNE REAKCIJE HRVATSKE JAVNOSTI
Hrvatski mediji i ljudi koji su istupali u javnost učinili su sve da opravdaju zločinački akt i skinu odgovornost sa sebe. Nečasnim radnjama išli su iz krajnosti u krajnost, nanoseći samo još veću štetu porodici ubijenog Gorana. Hrvatska strana služila se svim mogućim sredstsvima da umanji zločin - od pokušaja da pripišu zločin srpskoj strani, do prebrojavanja krvnih zrnaca ubijenog pa sve do opravdavanja i negiranja zločina.
Najpre su hrvatski mediji za ovaj napad optužili Luku Ličinu, poznatog aktivistu SDS-a iz Gračaca. Međutim, s obzirom da je Sud u obzir uzimao samo relevantne dokaze a ne tabloidne tračeve, vrlo brzo je istraga protiv Ličine obustavljena zbog nedostatka dokaza.
Hrvatska je nakon toga odlučila da ubistvo Gorana Alavanje jednostavno ignoriše kao da se nije dogodilo, a kao prvu žrtvu „velikosrpske agresije” proglasili su policajca Josipa Jovića, Hrvata po nacionalnosti, koji je poginuo pod sumnjivim okolnostima na Plitvicama 31. marta 1991. Za njegovo ubistvo, mnogi Hrvati su optužili upravo ljude iz reda hrvatskog naroda, tj. njihove paravojske i policije. Ali kada je nacionaliste zanimala istina...
Iz "Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata" koji je čuven po minimiziranju srpskih žrtava i po brojnim manipulacijama, "okrivili" su Gorana Alavanju da nije želio nositi hrvatski grb te da je u "Krajini" slavljen kao prva žrtva "ustaša".
ZABORAVLJENA SUDBINA UZORNOG MLADIĆA
Kako su mediji javili te 1990. na sahrani ubijenog Gorana je prisustvovalo preko 6000 ljudi a roditelji nisu dozvolili da dođu pripadnici MUP RH i zadarskog SUP-a. Ali zato je sahrani prisustvovao veliki broj mještana Hrvata, običnih ljudi koji nisu bili za sukobe i nisu podržavali zločinački režim Franje Tuđmana.
Milija i Milan Alavanja, roditelji ubijenog Gorana rat su proveli u RSK a njih dvoje su nažalost, bili i među 250 000 Srba koji su sa svojih ognjišta prognani tokom "Oluje" u avgustu 1995. godine. Dve godine su proveli u izbjeglištvu u Srbiji da bi se potom vratili na svoje ognjište.
Goranova majka smrt sina nikad nije preboljela. U davnim izjavama za medije kazala je:
– Na dan kada je ubijen sjatila se kod nas gomila ljudi, ali niko od predstavnika vlasti nikada nije došao. Niko nas iz Zagreba nikada nije posjetio i pitao za zdravlje, no to me, vjerujte, previše i ne zanima. Kao što me ne zanima je li moj Goran prva ili zadnja žrtva. Meni je svejedno koji je redni broj, isto mi je teško...Nikada mi nije bilo drago što mi je sin odabrao posao milicajca, bojala sam se, svaki njegov odlazak na teren u meni je budio strašne slutnje. Malo mi je lakše bilo kada nam je došao nazad iz Biograda, ali morate znati da to nije učinio samovoljno nego je premješten prema nalogu nadređenih. Naravno, i njemu i nama je bilo drago što je došao nazad, jer mu je posao bio puno bliže, a mogao nam je pomagati oko njive i stoke. Toga dana oko osam sati navečer samo mi je uz psovku rekao: “Majko, šalju me tamo gdje nikad nisam bio”. Ionako su njega uvijek slali tamo gdje nitko nije htio, i to nakon što bi već odradio smjenu. Drugi su se uvijek čuvali...". Bol za izgubljenim sinom strahovito je teško podnela. U jednom je trenutku odlučila da sebi oduzme život, ali joj je onda u san došao njen Goran.
– U snu sam stajala iza kuće, u dvorištu, čvrsta u namjeri da se ubijem, ali je odnekud došao Goran. Bio je obučen u isto ono odjelo u kome smo ga sahranili. Vidjevši šta želim učiniti, rekao mi je: „Nemoj majko, pa ko će brinuti o bratu, spremati mu jesti…“ Samo su me taj san i riječi moga sina održale na životu – rekla je davno Milija Alavanja.
Hrvatske snage su tokom posljednjeg rata razorile, spalile i opljačkale Goranovo rodno mjesto ali i sva okolna sela i gradove. Veliki broj članova njegove šire porodice ali i prijatelja je ubijen što 1991. godine, što tokom akcije "Maslenica", što tokom akcije "Oluja". Na spisku srpskih žrtava je čak trinaestoro Alavanja...
Kada govorimo o prvim žrtvama rata, tačnije predratnim žrtvama, mora se napomenuti da se na nedavno objavljenom popisu "stradalnika Sisačko-moslavačke županije" koje je objavila Documenta - centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba, a u okviru istraživanja ”Ljudski gubici 1991.-1995. u Hrvatskoj” nalazi još troje lica srpske nacionalnosti koji su stradali 1990. godine. Pored mučki ubijenog Gorana Alavanje, na spisku su i
- Damir Begić, 27.07.1961 - rođen u Sisku, čuvar “Brodoremonta”, prema podacima Stipe Šuvara, glavnog urednika Hrvatske ljevice, ubijen je od hrvatske ruke u noći 6. rujna 1990. u čuvarskoj kućici vatrenim oružjem 22. kolovoza 1991. u selu Kinjačka, u tzv. noćnoj akciji. Prema podacima SNV, iako je zvanična izjava nadležnih bila "da se radi o samoubistvu", porodica ubijenog Damira kao i svi sisački Srbi tvrde da je riječ o ubistvu;
- Dušanka Metikoš, penzionerka, Srpkinja, rođena 11.10.1925. u mjestu Bijele Vode, Glina koja je nestala 1. oktobra 1990. na relaciji Glina - Bijele Vode.
- Božo Vujasin, civil, pravoslavac, rođen 1952. u selu Mlaka, ubijen u gostionici "Češagija" 01.09.1990. u selu Mlaka.
Nakon ubistva Alavanje, 31.03.1991. desio se tragični "krvavi Uskrs" kada su hrvatski specijalci izvršili napad na krajiške Srbe na Plitvičkim jezerima kada je svirepo ubijen Rajko Vukadinović /32/ iz Korenice, dok je zarobljeno 17 Srba. Dana 1. maja 1991. hrvatski policajci, do zuba naoružani, sa ciljem da izazovu incidente, ubili su srpskog mladića Vasu Pećera iz sela Polača dok je čuvao ovce na obroncima planine. Istog dana, hrvatski ekstremista Mijo Gelenčir u Bršadinu nadomak Vukovara ubio je iz nacionalističkih pobuda penzionera projugoslovenski orijentisanog Srbina Stevana Inića, starog 63 godine, čime je počeo rat u istočnoj Slavoniji. Sutradan, do zuba naoružani Hrvati krenuli su u napad na srpsko mjesto Borovo Selo i civilno stanovništvo....
Коментари
Постави коментар