ZVAO SE GORAN ČEČAVAC - TRAGIČNA SUDBINA NAJMLAĐE VUKOVARSKE ŽRTVE

Goran Čečavac, najmlađa je žrtva srpske nacionalnosti, na području Vukovara i istočne Slavonije. Rođen je 25. januara 1990. godine u Vukovaru, tada prekrasnom gradu koji je bio prepoznatljiv po najvećem broj mješovitih brakova, gdje su ljudi raznih nacionalnosti živjeli u harmoniji. Goran je rođen iz ljubavi Miroslava Čečavca, mladića rodom iz obližnjeg Pačetina, i Slađane, divne mlade žene pune života i entuzijazma. 

Ime Gorana Čečavca danas podsjeća samo i jedino na ratno bezumlje, tugu i besmisao sukoba. Poživio je samo godinu i devet mjeseci. Umjesto da ga se pamtimo kao uspješnog sportistu, geograf ili umjetnika, Goran je sinonim svih užasa koje rat nosi sa sobom. Nije stigao ni odrasti ni prve riječi govoriti i pisati. Ubijen je na mučki i podmukao način 16. novembra 1991. od pripadnika hrvatske paravojske, Zbora Narodne Garde i to zajedno sa ocem i majkom.

"SVE JE SLUTILO NA SREĆU"

Miroslav i Slađana su se mladi uzeli i krenuli u zajednički život radujući se svim izazovima koje život nosi. Bili su to veseli, zaljubljeni, mladi ljudi željni života. Isto tako, i veoma zreli ljudi za svoje godine. Tog januara 1990. nije bilo veselije kuće od kuće familije Čečavac. Ponosni otac i majka bili su presrećni jer je kao kruna njihove ljubavi na svijet došlo dijete kojem su dali ime Goran. On je postao njihova najveća radost, smisao njihovih života.

Živjeli su skromno u Borovu Naselju, četvrti grada Vukovara. Miroslav je vrijedno radio kako bi porodici obezbjedio lagodan život. Znao je da raditi po cijeli dan, rijetko je imao vremena za provode poput njegovih vršnjaka. Slađana, mlada čestita žena, brinula se o domaćinstvu ne odvajajući se od Gorana. Bili su mladi i vedri ljudi, za primjer svima! Imali su prijatelja među pripadnicima svih naroda. Oboje su odgajani da poštuju sve vjere i narode.

"RAT JE SRUŠIO SNOVE"

A onda je odjeknuo rat! Tog proljeća 1991. najteže je bilo biti Srbin i pravoslavac. Ubistvom penzionera Stevana Inića, prve vukovarske žrtve,  krenuo je sav pakao po cjelokupno srpsko stanovništvo. Miniraju se srpski lokali i društveni objekti u vlasništvu Srba, srpske porodice doživljavaju prijetnje i masovne otkaze. Počinju prva ubistva i prisilni nestanci. Merčepove jedinice vršile su teror i strašne zločine nad pripadnicima srpskog naroda ali i na sve projugoslovenski orijentisane Hrvate, Rusine, Mađare. Hiljade ljudi biva protjerano u susjednu Srbiju.

Čak 43-oje srpskih civila ubijeno je i nestalo tog proljeća i ljeta 1991. godine. Tijela mnogih civila nađena su u Dunavu, za mnogima se još traga. A onda dolazi do zatvaranja grada i broj žrtava sve više raste.

Porodica Čečavac je ostala. Postali su stranci u vlastitome gradu! Označeni kao Srbi i pravoslavci, dijelili su tešku sudbinu svih drugih Srba koji su ostali u gradu. Strahovali su za vlastite živote. Koliko je puta Miroslav možda i pomislio da je bilo bolje da su i oni čamcem umakli preko Dunava i spasli gole živote. Ali bilo je kasno.

U gradu su formirani logori i zatvori gdje su odvođeni srpski civili koji su tu mučeni i likvidirani. Slađana i Miroslav su provodili hladne jesenje i dane i noći u mračnim i vlažnim podrumima i skloništima, moleći se da teroru dođe kraj. Vodili su računa o svom Goranu čak i u tim najtežim nepodnošljivim uslovima. Stalno su se plašili da i njih ne zarobe i ne odvedu poput stotine drugih Srba. Ipak, nisu dozvolili da ih strah nadvlada. 

Svi su samo strahovali da Miroslava ne mobilišu nasilno u Zenge kao što su i mnoge srpske civile do tad. Trpeli su pritiske i mrke poglede, iščekivali su sa čežnjom kraj rata. Vjerovali su da će sve ponovo biti kao pre, da će se život vratiti u normalu.

SIVILO NAD VUKOVAROM   

U blizini Ulice Nikole Demonje još po izbijanju sukoba formiran je štab hrvatske vojske gdje su se vojnici redovno okupljali te je život srpskih porodica u ovom kraju bio dodatno otežan. Pretresi, uznemiravanja i maltretiranja Srba su bila česta i redovna pojava. U Ulici Nikole Demonje živio je sa suprugom i djecom i Tihomir Kovačević, Srbin civil koji je zbog uznemiravanja i prijetnji morao da napusti svoju kuću i novo prebivalište pronađe u skloništu "Komerc-a" odakle su ga 1. novembra 1991. nasilno odveli pripadnici hrvatskih snaga sa još nekoliko osoba te su ga nakon mučenja strijeljali. 

U Ulici Nikole Demonje ostali su mnogi srpski civili vjerno iščekujući dan slobode i ulazak pripadnika JNA u grad. U kući pod brojem 72. krili su se članovi porodica Čečavac - Miroslav, Slađana i maleni Goran. Sa njima su se skrivali i prve komšije Ilinka Milošević /32/ njen  desetogodišnji sin Branimir Milošević i komšinica Ana Novaković, izbjeglica iz Đakova. Vjerovali su da će ako budu svi zajedno kao Srbi lakše podneti sve što ih bude snašlo. U susjednoj kući pod brojem 74. skrivali su se članovi porodica Pavlović, Trajković, Pavić i Travaš. Samo dva dana pred ulazak pripadnika JNA u Vukovar, u noći sa 15. na 16. novembar 1991. hrvatski vojnici, pripadnici Zbora Narodne Garde, vojnici pod zapovedništvom Mileta Dedakovića Jastreba, Marka Filkovića ili drugih hrvatskih komandanata, a posve poklonici ideologije Franje Tuđmana, krenuli su u čišćenje kuća i ulica od srpskog življa, sjećaju se preživjeli vukovarski Srbi.

Od šesnasest civila u ove dve kuće, ubijeno je njih petnaest. Među njima čak četvoro djece. Preživjela je samo Milica Trajković koja je ranjena i koja se skrivala u podrumu strave.

Najpre su u svojoj kući br. 72 ubijeni Miroslav Čečevac (25), njegova supruga Slađana (20) i  njihov sin Goran, koji je imao samo godinu ipo dana. Zajedno sa njima su ubijeni i Ana Novaković (41), Ilinka Milošević (32) i njen sin Branimir, star jedanaest godina koji su se tu privremeno sakrili. Branimir je usmrćen sa dva projektila koja su mu ispaljena u glavu. Nažalost, u ovoj kući nije bilo preživjelih. Brojni TV reporteri i novinari zabeležili su kamerama izvlačenje tijela ovih nedužnih civila iz podruma i porodičnih kuća.

Kako je Tanjug javio 01.12.1991. godine, patolozi su ustanovili kako su tijela Gorana Čečavca i Branimira Miloševića bila u potpunosti izrešetana i da su imala prostrelne rane svuda po tijelu, a takođe utvrđeno je da obojica na glavi imaju ulaznu i izlaznu ranu od metka.  

U susjednoj kući pod brojem 74. ubijeno je devetoro civila koje su prethodno i mučene pa masakrirane a Milica Trajković, iako ranjena, uspjela je da preživi i dočeka pripadnike JNA. Svjedočila je da su hrvatski vojnici provalili u dvorište, te psovali srpsku i četničku majku a potom naredili civilima da izađu iz podruma. Tada su ubijeni njen suprug Velimir (61), njena ujna Savka Pavić (61), Savkin sin Radoslav (25), te rođaci Nada Pavlović (41), njena majka Miholjka (66) i Nadino dvoje dece - petnaestogodišnja ćerka Zorica i sedamnaestogodišnji Željko Cvetković (sin iz prvog braka). Tu su bili i Nadin suprug Teodor Tošo Tošković kao i komšija Milan Travaš. 

ZLOČIN BEZ KAZNE

Brojni mediji iz Beograda i Novog Sada po oslobođenju grada, informisali su javnost o zločinu koji su počinili hrvatski vojnici - pripadnici Zbora Narodne Garde. Motivi za stravičan zločin su najvjerovatnije (kako i obično) bili etnička nacionalnost žrtava, gnev zbog gubitaka na vojnom polju, činjenica da su se neki članovi porodica ubijenih borili na strani JNA, lažne optužbe za "petokolonaštvo i radio stanice" .... muški članovi ovih srpskih porodica odbijali su da obuku agresorske uniforme i da pucaju na svoj narod i civile, kako su to činile gotovo sve komšije hrvatske nacionalnosti zbog čega su vrlo često trpeli preke poglede ali i prijetnje i uvrede. Jedna od otežavajućih okolnosti bila je i činjenica da se brat Miroslava Čečavca u to vreme nalazio na drugoj strani Vukovara budući da je kao pripadnik JNA učestvovao u odbrani civilnog stanovništva hrabro se boreći protiv hrvatskih agresora i terora Zengi. Inače nešto pre surove likvidacije, hrvatski vojnici koji su bili svjesni sve skorijeg ulaska pripadnika JNA, naredili su srpskim civilima da odu u objekat "Borovo Komerca". Srpski civili, znajući za odvođenja vukovarskih Srba, za njihove prisilne nestanke i tragične sudbine, nisu vjerovali hrvatskim vojnicima i odbili su ove naredbe. Time su svjesno ili nesvjesno dali do znanja pripadnicima Zbora Narodne Garde kako žele ostati u svojim kućama i dočekati pripadnike JNA. Zbog svoje srpske nacionalnosti smatrali su da nemaju razloga da bježe iz svojih kuća i sa svojih ognjišta. Željeli su da dočekaju oslobodioce i nastave život u miru. I Miroslav Čečavac sa nestrpljenjem je iščekivao dolazak svoga brata i ostalih pripadnika JNA čvrsto verujući da se njihovim višemjesečnim teškoćama tokom hrvatskog terora napokon bliži kraj. Međutim, srpski civili u Ulici Nikole Demonje baš kao ni oni u Kozaračkoj ulici nisu bili svjesni da je njihovo odbijanje naredbe hrvatske vojske i odluka da ostanu u svojim kućama, zapravo bilo potpisivanje smrtne presude. Ovo je izazvalo veliki gnev među pripadnicima Zbora Narodne Garde koji su u srpskim porodicama videli "četnike, petu kolonu, izdajice, saradnike JNA" zbog čega su odlučili da ih sve likvidiraju. Tako su zločinci u razmaku od samo nekoliko sati krenuli u akciju "čišćenja ulica - kuća i podruma" od srpskog stanovništva.

Hrvatski izvori i podaci navode kako su sve do 18.11.1991. pripadnici Zbora Narodne Garde držali nekoliko kuća u Ulici Nikole Demonje što jasno svedoči da su ulicu uglavnom naseljenu srpskim življem brzo pretvorili u borbenu liniju, prethodno "očistivši" sve srpsko. Meštani Srbi i Hrvati, svedočili su kasnije pred Vojnim sudom u Beogradu o zločinima i teroru pripadnika hrvatske vojske nad civilima u Borovu naselju. 

Obdukciju ubijenih radio je istaknuti patolog dr Zoran Stanković koji je više puta govorio o ovom strašnom zločinu.

- Upravo sam ja obeležio svako telo i odradio svoj posao tamo profesionalno, i time omogućio da se zločini procesuiraju. Međutim, prećutkuju se zločini nad Srbima, na primer, nad celom porodicom i desetak srpskih civila u Ulici Nikole Demonje. Bilo je indicija koje su govorile o ratnom zločinu. Mi smo imali samo svedoke Srbe koji su ostali u Vukovaru i koji su mogli da govore o tim žrtvama. Ali, smo ipak registrovali da je tu u vrtiću bilo ubijanja nekih ljudi – kao što su Lukić, Vezmar, Uroš Udovičić, koje je pobila grupa Martina Sabljića, Ćibarića, Šipoša i ostalih. Osim toga, potvrđeno je i postojanje ubijenih Srba u ulici Nikole Demonje 72, odnosno 74, gde je bila ubijena cela porodica Čečavac – znači onaj mali, otac i majka. Veliki broj tela nađen je oko bolnice i oko lučke kapetanije.. - istakao je pokojni Zoran Stanković, istaknuti srpski patolog, profesor i doktor medicinskih nauka, sanitetski general-major i predsjednik koordinacionog centra za jug Srbije. 

Stanković je prilikom gostovanja u  emisiji "Istorija Srbije iz prvog ugla" o tom slučaju izjavio sledeće:

- Za mene je bilo neshvatljivo da je nečije dete mrtvo, a da njega nema, niti se interesuje za tu decu. Zato smo mi u sredstvima javnog informisanja govorili o malom Čečavcu, o malom Branimiru Miloševiću koji su bili među tom decom.. Međutim, niko se nije javljao. Ono što mi nije nijednog trenutka palo na pamet kao čoveku koji vrši identifikaciju leševa i obradu tih podataka je da su njihovi roditelji mrtvi i ja sam tek kasnije video da su roditelji malog Čečavca mrtvi, da je majka malog Branimira mrtva i oni su bili u neposrednoj blizini. Mi smo tu decu stavili u taj šator, i svako veče kad smo odlazili smo ih pokrivali tim čaršavima u nadi da će neko doći i preuzeti njihova tela. Svo vreme dok smo mi to radili iščekivali smo pojavu njihovih roditelja  i najbližih ali oni nisu došli i mi smo njih sahranili na bugarskom groblju.  - rekao je Stanković.

Stanković je u filmu "Vukovar - poslednji rez" dodao kako se italijanska novinarka Milena Gabaneli zatekla u trenutku kada su izvlačili tijelo malog Gorana Čečavca i ostalih civila iz podruma njihove porodične kuće. Novinarka Milena je to vidjela i odmah se obratila medijima riječima: - U ime boga, je li ? Gde su sada međunarodne organizacije? Gde je Amnesty international ? Gde je Vatikan? Tu su samo zaklani civili, ima i dece...nigde ni pasa, nema nikoga..na mom jezuki bih rekla jednostavno šokirana sam, na kraju smo 20. veka a vraćamo se ovakvim delima vekovima unazad. Šokirana zvjerstvima hrvatskih vojnika o jezivim scenama nasilja informisala je čitav svijet a naročito italijansku javnost. 

ZLOUPOTREBA SRPSKIH ŽRTAVA 

Mnogi Hrvati, trgovci ljudskom nesrećom i lešinari nastavili su da dosipaju sol na rane porodicama ubijenih skrnaveći sjećanje na ubijene. To čine i danas. Imena porodice Čečavac i drugih srpskih civila bez ičije dozvole stavljaju na spomenike, memorijale, murale, u knjige predstavljajući ih kao žrtve stradale za slobodu Hrvatske. Tako su se njihova imena nebrojano puta našla uz imena njihovih dželata, hrvatskih vojnika. Uprkos molbama i apelima porodica da ne zloupotrebljavaju njihova imena, fotografije i sudbine, Hrvati nastavljaju po svome. Nije im dosta što su tu djecu pobili već za šaku eura i kuna, zarađuju na smrti nevinih istovremeno pokušavajući da operu krvave ruke hrvatskih zločinaca. 

Najpre su lagali da su ove žrtve stradale od granate ali su obdukcioni nalazi, te izjave svjedoka i članova porodica demantovale sve te hrvatske izmišljotine. 

LINTA: PROCESURIATI ODGOVORNE, PODIĆI SPOMENIK

Miodrag Linta, predsjednik Saveza Srba iz regiona, pozvao je na istinu o uzrocima rata i masovnim likvidacijama, ističući da Hrvatska godinama ne priznaje zločine nad Srbima u Vukovaru. On je naveo da bi Srbija trebalo da pokrene pitanje procesuiranja zločina nad srpskim civilima u Vukovaru, da insistira da se u Vukovaru podigne spomenik sa imenima ubijenih Srba i da vodi aktvinu borbu za istinu da je rat u Vukovaru započeo  režim Franje Tuđmana.   On je, povodom 34 godine od masovnih zločina nad srpskim civilima ocjenio da su hrvatske paravojne formacije posle 3.maja 1991. godine okupirale Vukovar i likvidirale više od 200 srpskih civila do njegovog oslobođenja 18. novembra 1991. godine.

Kako je naglasio odluku da se započne rat u Vukovaru doneo je proustaški režim Franje Tuđmana jer je bilo jasno da samo ratom grad i opština mogu da se etnički očiste od Srba, kao i da su hrvatske paravojne formacije na čelu sa Tomislavom Merčepom započele obračun sa Srbima u Vukovaru početkom 1991. godine kada je počelo miniranje srpskih lokala i kioska "Borbe".  

„Ubijanja Srba na području opštine Vukovar su trajala od 1. maja pa sve do oslobođenja 18. novembra 1991. godine. Samo u periodu od 1. novembra do 18. novembra ustaške snage su masakrirale 52 srpska civila. Najmasovniji zločin dogodio se 16. novembra 1991 kada su na zvjerski način ubijena 24 civila, od čega devet žena i četvoro dece", podsjetio je Linta.

PUHALO: VUKOVARSKI SRBI ŽIVJELI U VELIKOJ KATASTROFI I STREPNJI

Učesnik borbi u Vukovaru Branislav Puhalo ispričao je:

- Merčep je tamo bio idejni vođa svega, znači ne verujem da je direktno on komandovao, imali su oni tamo svoje komandante od Jastreba, i tako dalje..oni su se menjali ali Merčep je ipak bio taj idejni vođa i sprovodio Tuđmanove zamisli - što bi oni zamislili Merčep bi to izvršavao na terenu. Srbi su tamo živjeli u velikoj katastrofi...jedan deo je i pobjegao na vrijeme,  koji je osjetio to šta će ih snaći..a mnogi ljudi su živjeli tamo u velikom bedaku i od velikom strepnjom za sebe i za svoje porodice. Oni su tamo i ubijali dosta Srba, civila...ja sam čak dok sam bio tamo, našli smo dijete jedno malo mrtvo, možda je imalo tri godine, probili ga tamo i eto.."

SRPSKA ZAJEDNICA ODALA POČAST  UBIJENOJ DJECI

Svakog Vidovdana srpska zajednica u Vukovaru obilježava Dan sjećanja na sve ubijene građane srpske nacionalnosti u ovom gradu. Po prvi položeni su vijenci za najmlađe stradalnike a okupljeni su podsjetili da su i srpska djeca takođe stradala na području Vukovara.  

- Srpska zajednica i Samostalna demokratska srpska stranka uvek je slala poruke mira. Ne možemo biti nemi ili slepi, da ne odamo poštu svoj decu koja su nastradala, s obzirom da je taj spomenik posvećen svoj deci koja su nastradala na području bivše opštine Vukovar. Imali smo obavezu, ali pre svega želju, da u ime srpske zajednice položimo i tamo venac. Na tom mestu likvidirana su i srpska deca, tako da smatramo da nam je obaveza da budemo tamo – rekao je zamenik gradonačelnika i predsednik gradske organizacije SDSS-a Srđan Kolar.

- Svake godine Veće srpske nacionalne manjine u gradu Vukovaru organizuje polaganje venaca i komemoraciju prisećajući se postradalih Srba, pripadnika srpske zajednice, pre svega civila i posebno onih koji su ubijeni pre početka ratnih dejstava. Ti ljudi su stradali samo zato što su Srbi, viđeni Srbi u gradu Vukovaru i očito je tada atmosfera u gradu bila takva da su ti ljudi morali da prođu takav put. Važno je da ih se sećamo, važno je da pamtimo i obeležavamo, ali treba i da praštamo. To je i jedna poruka da svi oni koji su postradali i koji su žrtve zaslužuju jednaku pažnju – rekao je predsednik ZVO-a Dejan Drakulić.

Na ubistvo porodice Čečavac podsjetio je i Goran Šarić, katolički teolog i istoričar koji je dirljivim tekstom i sjajnim predavanjem osudio sve zločine nad svim civilima, između ostalog napisavši: "Mjesec dana kasnije, 16.11., pripadnici hrvatske vojske, u Vukovaru, u ulici Nikole Demonje ubili su srpske civile Miroslava, Slađanu, njihovog jednogodišnjeg sina Gorana i susjede Anu, Ilinku i Ilinkinog sina, desetogodišnjeg Branka. U susjednoj kući ubili su brata i sestru, Zoricu od 15 godina i Zorana od 16, a nešto dalje i Iliju i njegovu suprugu Eugeniju, Rusinku. Ubijeni su samo zato što nisu bili Hrvati."

ZABORAV I NEPRAVDA

Zbog zločina nad srpskim civilima u novembru 1991. tačnije zbog toga što su po kućama i skloništima pomenutih naselja zlostavljali i na kraju likvidirali civile srpske nacionalnosti prvostepenim presudama Vojnog suda u Beogradu broj I K-112/92 od 26. juna 1992. i I K-108/92 od 14. jula 1992. godine i drugostepenim Vrhovnog vojnog suda broj II K-259/92 od 29. decembra 1992. i II K- 260/92 od 24. novembra 1993. pravosnažno su osuđeni pripadnici ZNG iz vukovarskih prigradskih naselja Borovo naselje i Borovo Selo: Martin S.,  Zoran Š., Nikola Ć., Jure M., Ante V., Bartol D., Slavko M., Mirko F., Zdenko Š., Mira D. i Damir S., svi zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Međutim, 14. avgusta 1992. tokom razmene u Nemetinu, svi navedeni zločinci su pušteni na slobodu i danas slobodno šetaju, uživaju sva prava i privilegije a mnogi redovno gostuju po hrvatskim televizijama.

Miroslav, Slađana i Goran počivaju zajedno na lokalnom groblju daleko od očiju javnosti. Za razliku od ubistva porodice Zec, monstruozni zločini nad porodicama Čečavac, Pavlović, Milošević nikada nisu bili interesantni medijima i nevladinim organizacijama. Goran bi danas imao 35 godina, imao bi zasigurno svoju porodicu, prijatelje, posao, snove..a ovako ostao je zauvijek dijete!  

GORE DESNO: Ilinka Milošević sa sinom Branimirom i Sava Pavić; DOLE LEVO: Radisav Pavić i telo Gorana Čečavca (foto: "Genocid nad Srbima 1941-1945 i 1991-1992")