Snježana Crnobrnja imala je samo dvanaest godina kada je svirepo ubijena zajedno sa svojom majkom Nevenkom 13. decembra 1993. u svojoj porodičnoj kući u mjestu Donja Jagodnja u Ravnim Kotarima. Njen mladi život nemilosrdno su ugasili "bojovnici" hrvatske paravojske koji su vandalski bombardovali gradove i srpska sela. U neljudskom granatiranju civilnih ciljeva ubijani su i srpski i hrvatski civili jer zlikovci baš nikoga nisu štedeli.
U planski i dobro organizovanom napadu na srpska sela Donja Jagodnja i Stabanj, opština Benkovac, na spavanju su ubijene Nevenka Crnobrnja /33/ i njena dvanaestogodišnja ćerka Snježana Crnobrnja, kao i domaćica Nada Vrtača /48/, dok je jedanaestoro lica tom prilikom teže i lakše ranjeno.
Bio je ovo zločin u sklopu zločinačke akcije "Maslenica" 1993. koju je sproveo državni vrh Republike Hrvatske ubijeno je 348 Srba - civila i zarobljenih boraca, među kojima 38 žena i petoro djece a koja je za cilj imala čišćenje i istrebljenje srpskog naroda. U ovom etničkom čišćenju su stradala sljedeća srpska sela: Islam Grčki, Kašić, Smoković, Gornja i Donja Jagodnja i nacionalno mešovita sela: Murvica, Crno, Zemunik, Poljica, Islam Latinski. Srbi iz tih spomenutih sela su prognani, mučeni, klani ili odvedeni u hrvatske logore (splitska Lora, šibenske Kuline i dr.) odakle se malo ko vratio živ.
Te hladne zime, tačnije 13. decembra 1993. godine, u napadu hrvatske vojske na Donju Jagodnju ubijene su Nevenka Crnobrnja (33) i njena maloljetna ćerka Snježana koja je imala samo dvanaest godina. Ubijene su na mučki i podmukao način na svom kućnom pragu samo zato što su bile srpske nacionalnosti i zato što su ispovijedale pravoslavnu vjeru. To im je bila sva krivica!
Bio je ovo zločin u sklopu zločinačke akcije "Maslenica" 1993. koju je sproveo državni vrh Republike Hrvatske ubijeno je 348 Srba - civila i zarobljenih boraca, među kojima 38 žena i petoro djece a koja je za cilj imala čišćenje i istrebljenje srpskog naroda. U ovom etničkom čišćenju su stradala sljedeća srpska sela: Islam Grčki, Kašić, Smoković, Gornja i Donja Jagodnja i nacionalno mešovita sela: Murvica, Crno, Zemunik, Poljica, Islam Latinski. Srbi iz tih spomenutih sela su prognani, mučeni, klani ili odvedeni u hrvatske logore (splitska Lora, šibenske Kuline i dr.) odakle se malo ko vratio živ.
Djevojčica Snježana Crnobrnja rođena je 04.10.1981 u selu Donja Jagodnja u Ravnim Kotarima, gdje je živela u toplom porodičnom domu sa sestrom i roditeljima Miletom i Nevenkom. Crnobrnje su veoma ugledna i čestita familija, čuveni po poštenju i dan danas. Nevenka, rodom iz Bukovića udala se za Mileta Crnobrnju i započela jedan srećan, idiličan život u Jagodnji. Bila je zaposlena u "Jugoplastici" u Benkovcu. Oboje su vrijedno radili za dobrobit svoje porodice. Imali su mnogobrojne planove i snove koje je prekinuo zlokobni rat. Niko nije očekivao da će svakodnevica ispunjena osmjehom, porodičnom ljubavlju i slogom, zajedničkim šetnjama uskoro biti zamjenjena fijucima granata, skrivanjima po mračnim skloništima, velikim strahom i neizvjesnošću.
VIHOR RATA U RAVNIM KOTARIMA
Razaranje, smrt i ratna tama stigli su i u Ravne Kotare. U ljeto 1991. započinju prva ubistva Srba, nasilni progoni, prisilni nestanci i otmice, formiraju se prvi logori za Srbe, uništava se i pljačka sva mukom stečena imovina, miniraju se pravoslavne crkve...Srbi postaju stranci u sopstvenoj državi! Život u Zadru postaje nesiguran te hiljade ljudi biva prinuđeno da napusti svoje domove i preseli se u susjedna srpska sela. Vijesti o napadima na Srbe, o mučkim ubistvima i likvidacijama postala su svakodnevica. Sve je to dodatno pojačavalo strah i uznemirenost! Ipak, Mile i Nevenka pokušavaju da ostanu pribrani i od svoje djece sakriju tu gorku, užasnu realnost a sve sa ciljem da njihovo djetinjstvo učine podnošljivim čak i u takvim preteškim okolnostima. Vjerovala je Nevenka da će se političke strasti brzo smiriti i da će narod ponovo živjeti kao nekada. Zato i nisu željeli da napuštaju svoje ognjište čak ni u najtežim danima rata.
A onda je stigla genocidna akcija "Maslenica" koju je sproveo državni vrh Republike Hrvatske sa ciljem da se istrijebi sve srpsko kako bi se stvorili uslovi za uspostavu neke nove NDH.
San iz kojeg se Snježana nikada nije probudila..
Te hladne zime, tačnije 13. decembra 1993. godine, u napadu hrvatske vojske na Donju Jagodnju ubijene su Nevenka Crnobrnja (33) i njena maloljetna ćerka Snježana koja je imala samo dvanaest godina. Ubijene su na mučki i podmukao način na svom kućnom pragu samo zato što su bile srpske nacionalnosti i zato što su ispovijedale pravoslavnu vjeru. To im je bila sva krivica!
Da stvar bude još tužnija, majka i ćerka su ubijene na spavanju! Sa njima je u smrt tog dana otišla i Nada Vrtača /48/ koja je za sobom ostavila neutješnog supruga i djecu.
Ni odluka da dane i noći provode u prizemlju i improvizovanom skloništu nije uspjela da ih zaštiti i spasi od bezumne mržnje hrvatskih vojnika. Ljudi jesu živjeli u neizvjesnosti i bili su upoznati sa svim zločinima koje je počinila hrvatska vojska od 1991. ali nisu vjerovali da se njima nešto slično može desiti. Obavljali su svakodnevne kućne poslove, vrijedno radili ne bili makar na trenutak sklonili misli od užasa koje je rat donosio. Kao i svako dijete i Snježana je voljela da se igra, da se druži i zabavlja. Bila je učenica osnovne škole, revnosan i vrijedan đak. Izuzetno talentovana i pametna djevojčica, omiljena u svom kraju. Nesvjesna zla koje se sprema, uživala je u zimskim čarolijama i sa nestrpljenjem iščekivala Novu Godinu i božićne praznike kojima se posebno radovala. Nažalost, nikada ih nije dočekala...
Zvjeri u ljudskom obliku, izvršili su napad na nebranjena srpska sela i počinili krvavi pir. Napali su sela udaljena kilometrima od borbenih linija, bombama i granatama su zasipali naseljena mjesta, namjerno su ciljali baš civilne ciljeve i ubijali civile - od djece, do starih i nemoćnih. Znali su zlikovci da u Jagodnji - Stabnju ima samo civila, zato su i izvršili napad. Kome je bila kriva jedna djevojčica od dvanaest godina?! Nenaoružana, nemoćna, vesela i nasmijana...kome je bila kriva učenica, jedno dijete željno igre i zabave koje je od sveg naoružanja imalo samo lutke, školske sveske i olovke?!
UMJESTO NOVOGODIŠNJEG VATROMETA - HRVATSKE GRANATE!
Zločinci su ipak odlučili da se ne vode moralnim principima već naredbama svojih generala. Zasuli su granatama i topovima srpske zaseoke i uz pjesmu slavili krvavi pir. Tog hladnog, decembarskog dana počinjen je neoprostiv zločin. Pucajući u djevojčicu, hrvatski vojnici su pucali u moral, ljudskost, civilizaciju...isplivala je na površinu vijekovima skrivana i duboko ukorenjena mržnja prema svemu što je srpsko. Svi snovi, sve želje i maštanja male Snježane nestale su u samo jednom trenu a porodici je ostala samo neprebolna tuga i vječna crnina. Umesto školskog, za Snježanu je te 1993. zazvonilo crkveno zvono. Nikada se nije vratila u školsku klupu! Mile Crnobrnja sahranio je suprugu i ćerku najpre u Benkovcu, da bi pre nekoliko godina njihova tijela preneo u porodičnu grobnicu u Jagodnji Donjoj gdje i danas dostojanstveno počivaju. Mile se sa ćerkom i ostatkom familije, kao i mnogi Srbi iz Ravnih Kotara, nakon rata preselio u daleku Australiju.
Ko su zločinci ?
Kako su se sami hrvatski vojnici pohvalili - tog 13. decembra 1993. zločinačke napade su izvršili pripadnici "Samostalne 53. domobranske bojne Biograd" kojima je u pomoć prethodnog dana došlo "3 tenka iz 7. gardijske brigade" a u napadima na srpske civile učestvovala je i jedna skupina iz IX bojne HOS od M. Skeje. Sve to je aminovao i podržao, odobrio zloglasni Ante Gotovina! Toliki ljudi, naoružani svim mogućim naoružanjem, skupili su se na jednom mjestu sa jednim jedinim ciljem. Da ubiju! Da ubiju majku i ćerku, dijete od dvanaest godina. Da pucaju na žene, da bombarduju stare, nemoćne i bolesne civile. Jadno i bezumno! A danas te zločine bez trunke srama slave kao vojne pobjede i primaju državne dodatke za počinjena zla.
SUZE KOJE NIKO NIJE ŽELIO DA VIDI
Dok su hrvatska djeca slobodno šetala parkovima po Zagrebu, Samoboru, Rovinju, Zadru, Puli..dok je hrvatska omladina ispijala koktele u kafićima, uživala u diskotekama, zajedničkim veseljima i okupljanjima, srpska djeca Ravnih Kotara su ubijana na najstrašnije načine. Lovili su ih zlikovci snajperima, ubijali su granatama na spavanju, pucali u njih, tako mlade i nedužne samo jer pripadaju drugoj vjeri i naciji. I dok su zagrebačke televizije tog decembra 1993. izvještavale o tome kako mladi Hrvati skijaju i uživaju u zimskim destinacijama, dotle su neka druga djeca po dubokom snijegu bježala u nepoznato, pokušavajući stazama egzodusa da sačuvaju žive glave..dotle su majke pod kišom granata sahranjivale svoju djecu, plakale i jaukale...desetine hiljada ljudi je te zime prognano iz svojih domova. Uzimali su samo najosnovnije stvari, ostavljajući za sobom svoja ognjišta, tople domove, fotografije i najljepše uspomene znajući da se tu možda više nikada neće vratiti.
ZABORAVLJENE SUDBINE
Za Snježanu i svu našu nedužnu djecu nema mjesta u kolektivnom sjećanju današnje Hrvatske, o njima se ne piše u školskim udžbenicima, nema ih ni u knjigama o ratu, o njima se ne snimaju dokumentarni filmovi i emisije, u njihovu čast se ne organizuje "kolona sjećanja". Njihova brutalna ubistva danas su tabu tema u Hrvatskoj i o tome se ne govori. Dželati nikada nisu odgovarali za počinjene zločine i danas oni slobodno hodaju pa čak i organizuju svječanosti povodom akcije "Maslenica" ne bi li se još jednom nasmijali u lice svojim žrtvama i narugali pravdi.
Za masovna ubistva civila i djece u Ravnim Kotarima do danas niko nije odgovarao. Za njihova imena i tužne sudbine baš niko u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji ne zna. Snježana je u trenutku ubistva imala dvanaest godina baš koliko i djevojčica Aleksandra Zec. Obe su ubijene u majčinom zagrljaju od istih zlikovaca, obe su stradale hladnog decembarskog dana...ali Snježanina okrutna smrt nikada nije dobila ni zrno medijske pažnje. Štaviše, o Snježani Crnobrnji, dvanaestogodišnjoj djevojčici iz Stabnja kod Zadra, nema TV priloga, emisija, pesama, pozorišinih predstava, nema ni fotografija koje bi kružile internetom, nema insistiranja na procesuiranju zločina..O Snježaninom svirepom ubistvu samo i jedino podsjete predstavnici DIC "Veritas" na čijem je čelu istaknuti borac za pravdu i istinu Savo Štrbac.
Današnja Hrvatska nema apsolutno ništa što bi podsjećalo na ubijene građane koji postradaše samo zbog srpskog imena i srpske nacionalnosti. Nema spomenika, ni komemoracija, ni izveštavanja. Nemaju vlastodršci sluha čak ni za ubijenu djecu. Zadrom, Vukovarom, Zagrebom i čitavom Hrvatskom i danas paradiraju i slobodno šetaju ratni zločinci a vapaji žrtava odavno se ne čuju. Stoga pozivamo institucije, organizacije, pojedince i grupe da pokrenu inicijativu za podizanjem spomen obilježja u Beogradu koje bi bilo posvećeno ubijenoj djeci na području Hrvatske ali i bosanske Posavine, bosanske Krajine i Hercegovine koja su stradala tokom hrvatskog terora.
Za masovna ubistva civila i djece u Ravnim Kotarima do danas niko nije odgovarao. Za njihova imena i tužne sudbine baš niko u Hrvatskoj, ali ni u Srbiji ne zna. Snježana je u trenutku ubistva imala dvanaest godina baš koliko i djevojčica Aleksandra Zec. Obe su ubijene u majčinom zagrljaju od istih zlikovaca, obe su stradale hladnog decembarskog dana...ali Snježanina okrutna smrt nikada nije dobila ni zrno medijske pažnje. Štaviše, o Snježani Crnobrnji, dvanaestogodišnjoj djevojčici iz Stabnja kod Zadra, nema TV priloga, emisija, pesama, pozorišinih predstava, nema ni fotografija koje bi kružile internetom, nema insistiranja na procesuiranju zločina..O Snježaninom svirepom ubistvu samo i jedino podsjete predstavnici DIC "Veritas" na čijem je čelu istaknuti borac za pravdu i istinu Savo Štrbac.
Današnja Hrvatska nema apsolutno ništa što bi podsjećalo na ubijene građane koji postradaše samo zbog srpskog imena i srpske nacionalnosti. Nema spomenika, ni komemoracija, ni izveštavanja. Nemaju vlastodršci sluha čak ni za ubijenu djecu. Zadrom, Vukovarom, Zagrebom i čitavom Hrvatskom i danas paradiraju i slobodno šetaju ratni zločinci a vapaji žrtava odavno se ne čuju. Stoga pozivamo institucije, organizacije, pojedince i grupe da pokrenu inicijativu za podizanjem spomen obilježja u Beogradu koje bi bilo posvećeno ubijenoj djeci na području Hrvatske ali i bosanske Posavine, bosanske Krajine i Hercegovine koja su stradala tokom hrvatskog terora.
Коментари
Постави коментар