HAMDIJA UHAPŠEN U AMERICI: "SRPSKE CIVILE ŽIVE SPALJIVALI I BACALI U BUNARE"

  

Nekadašnji pripadnik muslimanske tzv. Armije BIH Hamdija Alukić /70/ uhapšen je u Alabami zbog optužbi da je 1992. godine počinio ratne zločine nad civilima u okolini Prijedora. Alukiću se na teret stavlja da je učestvovao u napadima na dva automobila u kojima su se nalazili civili, kao i da je zapalio nekoliko kuća dok su ljudi u njima boravili, javili su američki mediji.
Prema dokumentima američkog federalnog suda, zločini su se desili u okolini Prijedora 1992. godine. Na optužnici, koja ima 261 stranicu, navedeno je da su Alukić i “muslimanska paravojna formacija” planirali te napade, iako su znali da se u kućama i automobilima nalaze civili. NJega je uhapsila američka federalna policija, a sud u Alabami razmatra da li će biti izručen BiH. Alukić je sa porodicom živio u mjestu Vilmer u Alabami, nedaleko od granice sa Misisipijem.

RAT U PRIJEDORU ZAPOČELI MUSLIMANI!

Rat u Prijedoru počeo je srpskim žrtvama! U noći između 30. aprila i 1. maja 1992. kako što piše i na samoj spomen ploči u Kozarskoj ulici u gradu, "grupa muslimanskih ekstremista" ubila je dvadesetogodišnjeg mladića Radenka Đapu koji je krenuo na svoj posao. Đapa je bio policajac, uzoran mladić iz čestite porodice koji je svoj posao obavljao na profesionalan i perfektan način. Ubijen je u noći sa više metaka a Drago Bosančić svjedočio je pred Haškim tribunalom da su zločin počinili Muslimani iz mesta Puharska sa ciljem da izazovu međunacionalne sukobe i podignu tenzije. 

Zločini su usledili munjevitom brzinom pa su već 22. maja 1992. muslimanski vojnici ubili i ranili šestoricu nenaoružanih mladića, Srba i Hrvata, pripadnika JNA kod mesta Hambarine. Ljudi su se vraćali svojim kućama, nisu dali nikakvog povoda da bi ekstremisti otvorili vatru na njih i počinili masakr. Već 30. maja 1992. započeo je sveopšti napad na Prijedor i njegove građane. U besomučnom napadu muslimanskih formacija ubijeno je 18, a ranjeno 26 građana Prijedora. Najmlađa žrtva je bio dječak Igor Knežević od sedamnaest ipo godina, koji je zarobljen i masakriran.

ZLOČINI KOJI LEDE KRV U ŽILAMA

Neki od najtežih ratnih zločina počinjeni su u proljeće i ljeto 1992. nad srpskim civilima na području Prijedora i Kozarca. Avgust 1992. ostao je urezan u sjećanjima brojnih Srba ovog područja a u srcima porodica nevino stradalih bol je neprolazna! 

Kome su i zašto bili krivi nedužni civili - žene, stari i djeca i danas se pitaju mještani Podgrađa, Lamovite, Končara i okolnih srpskih sela. Za ove zločine nad srpskim civilima kao i za zločine iz juna 1992. na području Prijedora, trojica Bošnjaka, pripadnika tzv. Armije BiH su osuđeni na ukupno 31-u godinu zatvora. 

Istoričar Goran Radaković podsjeća kako su sve te zločine izvršile paravojne grupe muslimanske tzv. Armije BiH koje su se povukle na planinu Kurevo, između reke Sane i Ljubije nakon što je njihov napad na grad Prijedor uspešno odbijen. Radaković piše kako su "na Kurevu konsolidovali svoje redove i organizovali se za izvođenje novih napada na vojsku, policiju i civile, a da tada nisu bili pošteđeni ni Muslimani koji su prihvatili srpsku vlast u Prijedoru. Vođa ove grupe bio je Kemal Alagić zvani Divjak. Radaković navodi da " su pripadnici Alagićeve grupe pre nego što su pohvatani 4. novembra 1993. godine, počinili mnoge zločine nad Srbima i muslimanima u okolini Prijedora." 

Žrtve bi najčešće bile ubijene vatrenim oružjem nakon čega bi počinioci zapalili njihova tijela u cilju prikrivanja zločina. U tom periodu na području Prijedora i Kozarca počinjen je niz ubistava i zločina nad srpskim civilima koja su izvršena na identične i veoma slične načine što potvrđuje činjenicu da su organizatori i počinioci bili isti ljudi.

U noći između 29. i 30. avgusta 1992. grupa naoružanih bošnjačkih-muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH napala je mjesto Podgrađe. U ovom mjestu bili su samo i isključivo srpski civili, starija populacija, žene, djeca i porodice koje su živele mirnim životom. Nije bilo tu nikakve vojske, niti vojnih ciljeva, niti su tu ni bilo gdje u blizini izvođena ikakva borbena dejstva.

Ipak, napadači su došli u okrilje noći i napali narod koji je već bio u snu. Civil Inđić Božo, penzioner od sedamdeset godina, postao je žrtva najbrutalnijeg terora i okrutnog, sadističkog mučenja. Preživio je Božo sve patnje Drugog Svjetskog rata, teror fašista i nacista, glad, logore, ali je mučeničkom smrću skončao tokom ovog posljednjeg građanskog rata. I to na kućnom pragu! U njegovu kuću su u noći između 29. i 30. avgusta 1992. upali naoružani muslimanski vojnici koje je predvodio izvjesni M. K. zvani Kole. Zapaljen je veliki broj srpskih kuća i objekata a u jednoj od njih mučki je ubijen Božo.

- Otac je prethodno vezan, pa zapaljen živ... Na imanju smo imali osim kuće i kačaru, sušaru, dvije staje, i sve je izgorijelo. Ostali su samo šupa, svinjac i kokošinjac. Sa jednom stajom su izgorijele i ovce. Kada sam otišao do kuće, tamo sam vidio da su kuća i svi objekti zapaljeni, a na zgarištu kuće sam vidio očevo tijelo koje je bilo ugljenisano. Tada se pričalo da je to uradila neka Koleova grupa. Javili su mi da se u zarobljeništvu nalazi Bešlagić, koji ima saznanja o ubistvu. On je bio očev komšija i kada sam ga pitao zašto je to uradio, on je rekao da je bio u grupi, ali da je to uradio Alukić”, - svjedočio je Rade Inđić pred sudom i drugim institucijama, a njegova ispovijest objavljena je i u "Crnoj knjizi" Miroslava Toholja. Stari Božo uvijek je bio dobar sa svima, za života je pomagao ljudima, bio je tu za svakoga. Pomagao je i Muslimanima, sa mnogima je bio i prijatelj. Ljudi su ga voljeli, cijenili i poštovali. Njegova smrt odjeknula je Prijedorom kao bomba i svi su tada shvatili da žrtva ekstrema može postati bilo ko. Veliki strah se tada uvukao među Prijedorčane, te niko nije smio izaći iz svojih kuća. Nažalost, poštenom čovijeku nisu dozvolili da penzionerske dane provede u miru.

SNJEŽANA I NJENA MAJKA PUKIM SLUČAJEM PREŽIVJELE MASAKR

Taj kobni dan samo igrom slučaja je preživjela Snježana Cvetojević koju su bošnjački vojnici  pokušali da ubiju zajedno sa njenom starom majkom Stojankom Vekić. Na njihov kućni prag te ljetnje noći došli su do zuba naoružani vojnici sa namjerom da se "obračunaju" sa ženama i staricama. Ona je tog dana bila sa svojom majkom u porodičnoj kući kada su začuli pucanje i dreku.

- Iznenada nas je probudio rafal iz automatske puške u prozor, tačno u toj sobi u kojoj smo spavale. Staklo se sve po nama rasulo..mi smo odmah ustale, a oni su govorili: "Ustajte, izlazite majku vam srpsku..". Opkolili su kuću i nešto su galamili što je građa u dvorištu pa zbog toga ne mogu da provale kroz prozor. Oni su galamili i psovali, stali su razvaljivati željezna vrata da uđu u kuću. U tom momentu mama me je uhvatila za ruku i gurnula me da izađem kroz prozor sa druge strane kuće..Tada su oni ušli u kuću i čula sam kako psuju kuda smo mogle da pobegnemo..Naša kuća i kuća Bože Inđića bile su u velikom plamenu. Kada su primijetili da bježimo, pucali su na nas."

Mirsad A., u svojoj izjavi je naveo kako je zbog granatiranja pobjegao u šumu sa porodicom. - Bio sam u grupi sa još tri muškarca, i tokom boravka u šumi sretali smo i druge grupe. Tu sam čuo da je ubijen Božo Inđić, ali ne znam zašto bi ga neko ubio jer je bio dobar čovjek, rekao je Mirsad nadležnim organima. 

Tih dana mnoge porodice u Podgrađu bile su mete napada Armije BiH. Majke su krile djecu u podrumima, stavljale im ruke na usta da ne zaplaču kako ih napadači ne bi čuli i sve pobili. 

UBISTVA U KOZARCU

Istog dana okrutno je ubijen i civil Ostoja Baltić /36/ kojeg su bošnjački naoružani napadači najpre pokosili rafalima u fići a potom njegovo tijelo zapalili zajedno sa vozilom. Svjedok Ljuban Lukić, koji je radio kao policajac u Kozarcu, kazao je da je Baltić bio kod njega u kancelariji i da se, 20 minuta nakon što je otišao, čula pucnjava. - Nisam ništa slutio jer se tih dana dosta pucalo. Drugi dan kada sam došao na posao, zatekao sam Gojka Baltića, oca od Oste, koji je rekao da mu se sin nije vratio kući. Tada je došao jedan policajac i rekao da je na putu vidio zapaljenog fiću, ispričao je Lukić.

Prema njegovim riječima, on i dva policajca su tada otišli do puta i pronašli zapaljeni automobil. - Unutra smo vidjeli tijelo Ostoje, bilo je u potpunosti izgorjelo. Kasnije sam čuo da je Gojko pričao sa Hamdijom B. i da mu je on priznao da je to uradio, istakao je Lukić. Na suđenju M. K. je svjedočila Kristina Baltić, supruga ubijenog Ostoje Baltića, koja je navela da se njen suprug jedan dan nije vratio sa posla. - Drugi dan su svekar i neke komšije otišle da ga traže. Kad su se vratili, rekli su da je ubijen i zapaljen u njegovom ‘fići’. Po selu se pričalo da je to uradila neka grupa muslimana na čijem čelu je bio neki Kolo, istakla je Baltić.

ZLOČINI U LAMOVITOJ I KONČARIMA

Prijedorski Srbi podsjećaju da su pripadnici bošnjačke vojske samo dva dana ranije u Lamovitoj 27. avgusta 1992. ubili civile Stojana Janjića (44) i Marka Dakića (55). Ovi civili su ubijeni sa leđa dok su se vozili na traktoru. Napadači su nakon počinjenog zločina zapalili tijela žrtava zajedno sa traktorom. 

Prijedorčani podsjećaju da je među civilnim žrtvama bio i Dotlić Stojan iz mjesta Končari, kome su provalili u kuću u noći između 3. i 4. avgusta 1992. godine i zadali mu više rana nožem u predjelu vrata i lijevog ramena koje su bile smrtonosne. 

Radaković navodi kako je 8. septembra 1992. godine, u Zecovima je došlo do novog zločina koji je po svom izvršenju bio veoma sličan prethodno počinjenim zločinima u Podgrađu i Lamovitoj. Dok su obavljali poljoprivredne radove ubijeni su civili M. S. (49), njegov sin S. S., inače dječak od dvanaest godina  i njihov komšija R. (58), koji je inače bio invalid. Zločinci su leš dječaka zapalili, a leševe odraslih bacili u bunar nakon čega su dio bunara nad zemljom zapalili. U dokumentima istražnih organa Republike Srpske, javno objavljenim u publikaciji "Republika Srpska u odbrambeno-otadžbinskom ratu", navodi se kako su "dana 08.09.1992. u poslepodnevnim časovima pripadnici Zelenih Beretki (formacije u sklopu muslimanske tzv. Armije BIH) sišli sa Kureva u selo Zecovi te iz zasede ubili ova tri civila". 

Radaković navodi kako su muslimanski napadači nastavili svoj teror i tokom 1993. godine. Tako su u Donjoj Ljubiji 22. avgusta 1993. godine ispred njegove kuće usmrtili Šumić Asmira. Za zločin su optužena braća Hopovac.

Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je i smrtno stradalo 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Podaci srpskih udruženja i organizacija govore nam da su najmlađe žrtve bili Bojan Tubić iz Prijedora, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživjelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimansko-hrvatske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomjesečna beba Andrijana Škorić koja je ubijena u avgustu 1995. godine tokom zločinačke akcije "Oluja". Najstarije registrovane žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine a koje su stradale u kolonama na putu ka Prijdoru ili su preminule u prijedorskoj bolnici od posljedica zločina. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali.