TUŽNA ISPOVIJEST ŽELJKE TUBIĆ, MAJKE NAJMLAĐE PRIJEDORSKE ŽRTVE

 

Željka Tubić, majka je najmlađe prijedorske žrtve, malenog Bojana, inače jedne od 12 beba koje su izgubile život te ratne 1992. zbog nedostatka kiseonika koji nije mogao biti dopremljen usled muslimanske blokade. Maleni Bojan poživio je samo deset dana. Željka i Miroslav su živjeli u Prijedoru zajedno sa svojim sinom Dejanom ne sluteći kakva im se tragedija spremala tog proljeća 1992. godine...

RAT U PRIJEDORU POČEO SRPSKIM ŽRTVAMA

U Prijedoru se svakog maja dostojanstveno obilježavaju dva datuma - Dan oslobođenja Prijedora u Drugom svjetskom ratu 1942. od fašista i Dan odbrane grada, odnosno godišnjica napada muslimanskih paravojnih formacija u kojem je masakrirano 18, a ranjeno 26 građana Prijedora - pripadnika MUP-a, vojnika i civila.

Rat u Prijedoru baš kao i u svim drugim opštinama počeo je srpskim žrtvama! U noći između 30. aprila i 1. maja 1992. kako što piše i na samoj spomen ploči u Kozarskoj ulici u gradu, "grupa muslimanskih ekstremista" ubila je dvadesetogodišnjeg mladića Radenka Đapu koji je krenuo na svoj posao. Đapa je bio policajac, uzoran mladić iz čestite porodice koji je svoj posao obavljao na profesionalan i perfektan način. Ubijen je u noći sa više metaka a Drago Bosančić svjedočio je pred Haškim tribunalom da su zločin počinili Muslimani iz mesta Puharska sa ciljem da izazovu međunacionalne sukobe i podignu tenzije. 

Zločini su usledili munjevitom brzinom pa su već 22. maja 1992. muslimanski vojnici ubili i ranili šestoricu mladića, Srba i Hrvata, pripadnika JNA kod mesta Hambarine. Ljudi su se vraćali svojim kućama, nisu dali nikakvog povoda da bi ekstremisti otvorili vatru na njih i počinili masakr. Hambarine su i u Drugom svjetskom ratu ostali upamćeni pa mjesto fašističko uporište. Tog 30. maja 1992. započeo je sveopšti napad na Prijedor i njegove građane.

Naoružani svim mogućim naoružanjem muslimanski vojnici iz okolnih sela krenuli su u svoj krvavi pir i osvajački pohod. Krenuli su na nedužnu srpsku najač - žene, djecu i starce koji su obavljali uobičajene poslove ne sluteći šta im se sprema. Pucali su ekstremisti na sanitetsko vozilo, na ljude koji su prevozili hranu, na kuće i stanove, svjedočiće preživeli. U besomučnom napadu muslimanskih formacija ubijeno je 18, a ranjeno 26 građana Prijedora. Najmlađa žrtva je bio Igor Knežević, dječak od sedamnaest ipo godina. Igor je jedna od prvih žrtava među djecom u ovom gradu. Kako navodi SRNA, svjedoci su ispričali da su muslimanski ekstremisti najpre ranili maloljetnog Igora a potom ga zarobili i zaklali u zaseoku Zajednice. 

ŽELJKA TUBIĆ - MAJKA NAJMLAĐE PRIJEDORSKE ŽRTVE

Željka Tubić, majka je najmlađe prijedorske žrtve, malenog Bojana, inače jedne od 12 beba koje su izgubile život te ratne 1992. zbog nedostatka kiseonika koji nije mogao biti dopremljen usled muslimanske blokade. Maleni Bojan poživio je samo deset dana. Tubićeva je baš poput svih drugih majki bila nespremna za tragediju koja ju je zadesila, radovala se dolasku na svet dijeteta, ali nažalost, nedugo nakon rođenja, život njenog sina se ugasio zbog nedostatka kiseonika u bolnici. Kiseonik nije mogao biti dostavljen kopnom zbog ratnih dejstava i blokade od strane Međunarodne zajednice, ali i muslimanske vojske koji nisu imali sluha ni sažaljenja ni prema srpskim ali ni prema muslimanskim civilima čiji su životi bili ugroženi u Banjalučkoj bolnici. Kiseonik nije bilo moguće dopremiti ni vazdušnim putem, jer je na snazi bila zabrana Savjeta bezbednosti UN-a za letove iznad BiH. Željka je između ostalog ispričala:

"1988. sam upoznala svog supruga. Udala sam se naredne godine u januaru, a 30. aprila sam se vjenčala. Mog prvog sina Dejana rodila sam 17. februara 1990. godine. Život je do tada bio lijepa mladost - dobila sina u 21. godini, udala se iz ljubavi, muž radio, otac je tada imao dobru penziju. Bilo je neko lijepo vrijeme, neki lijep život i onda sam se u avgustu mjesecu 1991. zaposlila u kiosku beogradske "Borbe". Tada je već krenuo rat u Slavoniji. Sve je djelovalo kao da je to tamo negdje daleko (..) U svemu tome gledala sam da živim i formiram svoju porodicu. Ostala sam trudna sa Bojanom i radila sam sve do marta 1992. godine kada sam otišla na trudničko bolovanje. Već su se počele dešavati neke stvari u Prijedoru. Vidim to sad kad vratim film na početak 1992. godine kad je ovdje još bio mir. Tad je već krenula inflacija i sve. Ja sam prije sukoba u Prijedoru otišla sa sinom kod tetke na Urije. Bila sam već u poodmakloj trudnoći. To je bilo u aprilu 1992. a termin je bio 20. maj. Nakon sukoba u Prijedoru vratila sam se kući i još uvijek je bilo nepojmljivo većini, ne samo meni, da je rat ustvari počeo. Nisam bila svjesna toga, valjda od sve te euforije, jer moj Dejan ima tada nepune dvije godine a ja treba da rodim (..) Nisam mogla da zamislim da će se pretvoriti u ono u šta se pretvorilo. Tog 19. maja normalno sam otišla u bolnicu i rodila. U bolnici sam imala maksimalnu pažnju, sve je teklo dobro. Tog 28. maja je Bojan plakao i imao grčeve (..) Kada sam stigla u bolnicu skupili su se doktori, ljekari koji su mene poznavali. Bojan je dobio neku injekciju i doktorica Miljuš, koja je bila načelnica je rekla da on mora Banjaluku jer u Prijedoru nema mjesta u inkubatoru ali i zato što su tamo bolji specijalisti. Navodno pojačao se taj šum na srcu. Vratili smo se do hitne i tu sačekali da dođu njihova kola. Tada su već bile borbe u Kozarcu a moj brat je bio ranjen i ležao je na hirurgiji u Prijedorskoj bolnici (..) Kada smo stigli u Paprikovac na prijemom odjelu su preuzeli dijete. Imala sam osjećaj kao da sam negdje gore i sve to gledam odnekud odozgo. Kao da se to ne dešava meni. Izgubiš osjećaj za vrijeme i prostor. Izgubiš predstavu gdje si. Najbolnije mi je bilo, to je vjerovatno bio taj grč...pa i bebe osjećaju strah i sve. Taj posljednji naš rastanak bio je...jedva sam živa ostala. Bukvalno grčevito se uhvatio za moj prst tako jako da sam morala istrgnuti ruku da bi ga mogli odnijeti (..) Vratili smo se jer je Bojan ostao na intenzivnoj njezi a tamo nije bio dozvoljen pristup majkama. 

Naveče je bilo, oko pola osam je zazvonio telefon. Zvao je moj djever i tražio je muža. Rekla sam da nije tu. Djever je rekao "Ne znam kako da ti kažem. Zvali su iz Banjaluke". - Šta je bilo? On je ćutao. Tad sam ja njega upitala "Jel Bojan?". Kaže: jeste. Bile su neke vandredne vijesti, tad nije bilo ni struje. Tad je javljeno na televiziji da je umrla još jedna beba. Nisam ni znala da bebe umiru bez kiseonika, bila sam zaokupljena. Nisam znala, uopšte nisam znala... (..). 

Sad je u meni bio strah kako ovo dijete zaštititi. Mi njemu nismo mogli objasniti, on je svaki dan izluđivao pitanjima: "Kad će doći brat?", "Gdje je?", "Odnio ga čiko, kad će ga vratiti?" Ne može pojmiti da ga nema. Više od pola godine nije dao da razmontiramo krevetac, nego je ulazio unutra, igrao se i čekao brata. Nije mi javljeno za sahranu. Samo je stigao telegram da je beba sahranjena i da ću naknadno dobiti račun. Ovdje je bilo ratno stanje, do Banjaluke se ne može. Nismo mogli otići da sahranimo svoje dijete (..). Ne daju ti da odeš i doneseš svoje dijete i da ga sahraniš. Onda moraš sjesti i sam sa sobom popričati, da zadržiš koliko - toliko zdrav razum (..).

Kad je moj Bojan umro tad je moj brat koji je meni bio oslonac, uzor, neko ko je za mene bio nepobjediv i ko sve može, i čija je sama prisutnost činila da se osjećam bolje tad je ležao u bolnici, ranjen. Ranjen je u Kozarcu kroz rame, pa su tu bile operacije. Naš vjenčani kum je poginuo 19. juna na Koridoru. Nisam još ni izašla iz babina i to je bio još jedan, dodatni šok. Kao da je Bog želio da mi produži tu moju agoniju, tu moju muku. To je bilo još jedno iskušenje jer sam našeg kuma voljela kao brata. Zatim je brat i drugi put ranjen, kroz obje noge. U jednom danu 1994. sahranili smo i njega i djevera. U jednom danu moj brat sahranjuje svog brata, ja sahranjujem svog brata. U Jajcu je 1995. poginuo i sin moga brata, kada je autobus pogodila granata. On je bio u vojnoj školi. Sva ta dešavanja su me pogađala. Da ne pričam o školskim drugovima, prijateljima, komšijama i tako dalje. Cijeli rat nisam mogla na duže od dva mjeseca skinuti crninu sa sebe, to je ubijalo i mene i sve oko mene. Ai tako se nizalo. Kad je došla 1996. nisam mogla shvatiti da je mir (..). Da sam desetoro djece rodila poslije mog Bojana, moj Bojan je ostao meni otvorena rana za vijeki vjekova i nikad neće zarasti. " - stoji u potresnoj ispovijesti ove izuzetno hrabre, poštene i čestite žene koja i danas neumorno podsjeća na svoju ali i tragediju drugih majki čija su deca preminula usled nedostatka kiseonika, voljom komšija druge vjere ali i svetskih moćnika.  

CRNA STATISTIKA PRIJEDORA

Tokom posljednjeg rata (1992-1995) na području prijedorske regije, koja osim grada Prijedora obuhvata i tri susjedne opštine, ubijeno je preko pet hiljada građana srpske nacionalnosti. Za vrijeme ratnih sukoba, ovdje je nestalo 750 srpskih civila i boraca, a danas se za telima 135 žrtava još uvijek traga. Svakog 15. septembra u centru Prijedora se polaganjem vijenaca ispred centralnog spomen-obilježja obilježava  Dan nestalih i poginulih Republike Srpske. - U Republici Srpskoj još uvijek se traga za 1.651 nestalim borcem i civilom, Nakon proteklog rata u Prijedoru se i danas traga za 135 nestalih boraca i civila. Nažalost, kako radi Institut za nestala lica BiH, nema neke nade, rekla je prošle godine Zdravka Karlica, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Prijedor. 

Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Najmlađe žrtve su bili Bojan Tubić, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimanske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomesečna beba Andrijana Škorić koja je ubijena / stradala u avgustu 1995. godine. Najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali. 

Za zločine nad srpskim civilima u Prijedoru, trojica pripadnika Armije BiH su osuđeni na ukupno 31-u godinu zatvora.