Nedeljnik "NIN" objavio je još 26. septembra 2002. tekst posvećen stradanju albanske porodice Krasnići iz sela Crni Lug (Mališevo) koja je brutalno ubijena 14. aprila 1999. od strane pripadnika OVK. Bili su nepravedno etiketirani kao špijuni, saradnici Srba, izdajnici...među ubijenima je čak 12-oro dece, i ovo predstavlja jedan od najtežih ratnih zločina počinjen od strane albanskih terorista OVK nad građanima SR Jugoslavije.
Kada je odjeknuo rat na Kosovu i Metohiji, mnogi Albanci napustili su selo Crni Lug i okolna sela oko Mališeva. Neki od njih obukli su uniforme zloglasne "OVK", uzeli oružje u ruke i krenuli u krvave pohode - da ubijaju komšije Srbe sa kojima su odrastali, sa kojima su se školovali, sa kojima su radili. A u tim pohodima nisu štedeli ni žene, ni decu. U opštini Mališevo postojali su najzloglasniji logori albanske OVK gde su zatvarani Srbi, Romi i lojalni Albanci, tu su vršena sadistička mučenja, silovanja i ubistva.
U selu su ipak ostali da žive članovi albanske porodice Krasnići, daleko čuvene po poštenju i čistom obrazu. Nisu želeli da napuštaju svoje domove, a još manje da se priključuju agresorskim snagama. Voleli su svoju otadžbinu, zato su ostali da žive u svom selu, na svom kućnom pragu bez ikakvog straha. Važili su članovi ove porodice za velike domaćine, ugledne i gostoljubive ljude koji su vredno radili i pošteno zarađivali novac za sebe i za svoju porodicu.
TEKST "NIN"-a
Nedeljnik "NIN" o stradanju nevinih albanskih civila, lojalnih građana SR Jugoslavije piše sledeće:
"Jedna neobična grobnica leži nasred velike livade u selu Crni Luk. Na četiri nadgrobna spomenika nema nikakvog imena, a seljani ovog mesta od 3000 žitelja reaguju nepoverljivo kad se počnu postavljati pitanja o mrtvima. "Ovde smo sahranili ugljenisane ostatke porodice Krasnići", kaže jedan mladi Albanac, i odmah dodaje odmahujući rukom: "Ali više od toga ne znam."
Dvadeset četvoro Albanaca je postreljano - među kojima je bilo i 13 dece - a njihove kuće su spaljene. No, žrtve nisu sahranjene na groblju junaka koje se nalazi na iskraju sela i na kojem pod morem albanskih zastava počivaju njegovi stanovnici postradali u borbama protiv Srba. Nisu, jer Krasnićijeve su, po svoj prilici, pobili njihovi sunarodnici, a prema zaštićenom svedočenju očevidaca čak i posle dolaska međunarodnih mirovnih snaga Kfora u jugoslovensku pokrajinu Kosovo.
Četiri brata Krasnići važila su za "lojalne srpskom režimu" i radili su u srpskim preduzećima, jedan od njih čak i kao novinar u listu "Jedinstvo" koji izlazi na srpskom jeziku. Pod Miloševićevim režimom uživali su privilegije, a potom je to bila njihova smrtna presuda.
Istrebljenje ove porodice, kao i drugi albanski zločini, mogli su biti brzo zataškani. Jer, otkako su Ujedinjene nacije u julu 1999. Kosovo načinile svojim protektoratom, sa osumnjičenim ratnim zločincima iz redova kosovskih Albanaca postupalo se u svilenim rukavicama. Sada, međutim, više od tri godine posle ulaska NATO-a, međunarodna zajednica najzad se osmelila da se okrene i svojim ondašnjim saveznicima."
DRŽAVA SRBIJA ZABORAVILA SVOJE ŽRTVE
Jedan od njihovih komšija Albanaca, koji je odmah po izbijanju rata samovoljno napustio selo ispričao je nevladinim organizacijama " kako je samo porodica Krasnići ostala u selu kada su svi otišli i kako su svi znali da oni sarađaju sa Srbima".
Dakle, članovi porodice Krasnići su već bili etiketirani kao "špijuni, saradinci Srba, izdajice". A zašto?
Zato što su ostali u svojim kućama da žive znajući da nikome ništa nažao nisu učinili?
Zato što su pomagali komšijama srpske nacionalnosti, delili sa njima dobro i zlo?
Zato što su odbili da obuku uniforme "OVK" i ubijaju srpsku decu i civile, da siluju srpske žene?
Zato što su odbili da učestvuju u agresiji na vlastitu otadžbinu, zato što su bili i ostali ljudi?
Prvi ubijeni član ove porodice bio je Naim Krasnići, star 46 godina. Naim je radio kao šef matične službe u Crnom Lugu. Imenovala ga je srpska administracija. Dana 18.05.1998. godine, oko 10:00 časova, grupa pripadnika OVK je izvela Naima iz kancelarije i pucala u njega iz automatske puške. Naim je izdahnuo na licu mesta. Još tada su ovi dobri ljudi postali obeleženi zbog čega su neprestano bili izloženi prekim pogledima i velikom pritisku te prve ratne godine. U narednim nedeljama članovi porodice Krasnići su obavljali normalno sve kućne poslove ne mareći za ratna zbivanja. Navikli su se i na zvukove granata i bombi, na pucnjavu a sa čežnjom su iščekivali kraj rata kako bi se život vratio u normalu. Održavali su dobre odnose sa komšijama, nikome se nisu zamerali. Ipak, nisu znali da su im pripadnici "OVK" već nacrtali metu i označili ih "nepirijateljima".
Tog prolećnog 14. aprila 1999. maskirani zločinci, pripadnici terorističke OVK izvršili su napade na okolna sela, a među njima i na Crni Lug. Zločinci sastavljeni od Albanaca iz susednih sela ali i dobrovoljaca iz Albanije na svirep način poubijali su 26 civila, članova porodice Krasnići. Među ubijenima je bilo dvanaestoro dece. Najmlađa žrtva imala je samo godinu ipo dana. Ubijeni su streljanjem, likvidacijama. Ubijeni su od pripadnika svog naroda, od ljudi koji su nosili ista imena i govorili istim jezikom kao i oni.
Bila je to osveta neviđenih razmera o kojoj ni mediji nisu izveštavali mnogo jer baš tog dana NATO je bombardovao srpska i albanska sela i poubijao 82 civila, među kojima i 17-oro dece. To je bila glavna vest o kojoj su mediji brujali. Vladala je opšta panika pa je masakr u Crnom Lugu ostao zasenjen drugim dešavanjima. O ubistvu porodice Krasnići ni slovo!
DUGO SE VODILI KAO NESTALI
Mnogi civili su se vodili kao nestali jer su OVK ekstremisti izmeštali tela iz primarnih u sekundarne masovne grobnice. Tela 18 članova porodice Krasnići iz Crnog Luga kod Mališeva su tek 2011. predata porodici, saopštila je misija Euleks. Predaja je izvršena u Odeljenju sudske medicine u Prištini.
Tela ekshumirana 2004. godine, identifikovali su Euleksovi stručnjaci za sudsku medicinu pomoću kombinovane DNK i forenzičko-antropološke analize. Šef Euleksa Ksavijer de Marnjak, koji je prisustvovao predaji tela članova porodice Krasnići, rekao je da je Euleks posvećen pronalaženju ljudi koji se posle sukoba 1999. godine vode kao nestali.
"Ovo je emotivni dan za porodice koja će preuzeti ostatke svojih članova nestalih za vreme rata. Pitanje nestalih je vrlo osetljivo i Euleks to ozbiljno shvata i potpuno je posvećen tome", rekao je on. Ipak, petoro meštana i danas se vode kao nestali. Porodice veruju da bi Specijalni sud za ratne zločine u Hagu mogao doneti pravdu za njihove mučki ubijene članove porodica.

Коментари
Постави коментар