POČETAK RATA U BIJELJINI: PUCNJI U RISTU I MIRJANU BILI SU PUCNJI U MIR

Crkva Svete Petke u Bijeljini; Risto Stevanović - prva žrtva u Bijeljini

Dan odbrane Bijeljine obilježen je polaganjem vijenaca i služenjem parastosa za sve poginule borce i civile u odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Bijeljina je jedan od prvih gradova gdje su izbili ratni sukobi u Bosni i Hercegovini. Ovdje je rat počeo daleko ranije u odnosu na druga mjesta. A počeo je baš kao i svuda srpskim žrtvama. Risto Stevanović, ugledni građanin Bijeljine, ubijen je 1. arpila 1992. godine na putu za kasarnu od strane naoružanih muslimana, ekstremnih SDA-vaca.

Svakog 31. marta u crkvi Svetog Đorđa u Bijeljini služi se parastos za sve poginule pripadnike Vojske Republike Srpske i sve ubijene i stradale civile  tokom otadžbinskog rata u BiH, a pred centralni spomenik poginulim borcima Semberije polažu su vijenci i cvijeće. Povodom obilježavanja Dana odbrane Grada Bijeljina, delegacija Gradske boračke organizacije i Organizacije porodica poginulih boraca Bijeljina, i ovog 31. marta je položila vijenac ispred centralnog spomenika poginulim borcima i civila u odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Obilježavanje Dana odbrane Bijeljine u Odbrambeno-otadžbinskom ratu započelo je  odavanjem počasti ratnom komandantu kriznog štaba opštine i elitne jedinice Garda "Panteri" LJubiši Saviću Mauzeru.

STEVANOVIĆ: "SLAVIMO I OBILJEŽAVAMO 31. MART 1992. KADA SMO SE ODBRANILI"

Predsjednik bijeljinske Gradske boračke organizacije Miodrag Stevanović istakao je "da su na taj dan 1992. godine u Bijeljini bile postavljene 24 barikade muslimanskih ekstremista, potpomognutih paravojnim formacijama iz drugih gradova." - Prvu bombu u Bijeljini bacio je musliman, a prva žrtva bio je srpski kapetan Risto Stevanović. Bijeljina je bila strateški najvažniji grad i mi nismo imali važniji zadatak nego da ga stavimo pod našu kontrolu. Mi smo narodu Banjaluke i Knina bili jedina veza sa Srbijom”, izjavio je Stevanović prošle godine novinarima. 

- Poučen istorijom, narod u gradu se organizovao, imali smo tu i ЈNA, a u večernjim časovima i pomoć jedne male Srpske dobrovoljačke garde. Tada je u Bijeljini bio manji broj žrtava, a među prvima bio je Risto Stevanović, koji je ubijen snajperom u Majevičkoj ulici - rekao je novinarima Stevanović. Prema njegovim riječima, za slobodu Republike Srpske život je dalo gotovo 1.000 najboljih sinova ovog područja.

- Neka nam vječno živi naš voljeni grad Bijeljina i naša krvlju natopljena Republika Srpska! - poručio je Stevanović. - Mi 31. mart slavimo zato što smo uspjeli da se organizujemo i ne dozvolimo stradanje srpskog naroda kao što se dešavalo stotinama godina unazad, da ne dozvolimo da se ponovi srpsko stradanje kao u Jasenovcu, u NDH. Mi ne smijemo zaboraviti našu istoriju i sve ljude koji su učestvovali u odbrambeno-otadžbinskom ratu i dali veliki doprinos u očuvanju RS. Dana 31. marta 1992. godine jake snage Muslimansko-hrvatske federacije i Patriotske lige i Zelenih beretki imali su zadatak da ovladaju Gradom Bijeljina i svim strateški najvažnijim objektima i sigurno da bi to doprinijelo da oko milion ljudi u okruženju ostanu bez veze sa Maticom Srbijom. Hvala Bogu u to vrijeme je i srpski narod uz pomoć JNA bio dobro organizovan i za samo tri dana Grad Bijeljina je stavljen pod kontrolu srpskog naroda i Vojske RS“", poručio je Stevanović ukazavši da je u Bijeljini utočište našao veliki broj ljudi koji nije mogao da ostane na svojim ognjištima u gradovima koji su bili pod kontrolom muslimanskih snaga, iz kojih su odvođeni u logore i ubijani bez bilo kakve odgovornosti.

- Već 31. marta 1992. godine srpski narod Semberije se organizovao da se brani i spriječi ono što se Srbima dešavalo od 1941. od 1945. godine, neki novi Jasenovac i 13. ozloglašenu handžar diviziju, da preduhitri novi Sijekovac i još mnoge pokolje u koje smo prevarom namamljeni, navodi se u saopštenju gradske boračke organizacije.

KAKO JE SVE KRENULO?

 I Sarajevsko "Oslobođenje" javilo je 2. aprila 1992. u tekstu pod nazivom "Ulične borbe u Bijeljini" kako se u ovom gradu od 01.04.1992. vode žestoke borbe a kako su registrovane i prve žrtve. "Mirjana Ilić iz Ulice Ive Lole Ribara je usmrćena metkom snajperiste, a identitet druge osobe još nije utvrđen. Ranjeno je više lica. Sukob se proširio po gradu a najviše okršaja je bilo oko zgrade Skupštine opštine i u gradskom parku. Mnoge srpske i muslimanske porodice zaobilazeći barikade napustile su grad.." - naveo je tada list "Oslobođenje" iz Sarajeva.

Kao što je rečeno prva žrtva rata (koja se u spomenutom tekstu navodi kao neidentifikovana) je bio Risto Stevanović koji je usmrćen puščanim zrnom muslimanskih ekstremista usled čega je preminuo na licu mesta. Razlog je to što je bio Srbin i pravoslavac, što je volio svoj narod i borio se za njihova prava. Ovo ubistvo mirnog i poštenog čovjeka ulilo je strah i nepovjerenje među građane Bijeljine. Svi Srbi su ovaj zločin shvatili kao upozorenje i zavladala je opšta atmosfera straha i uznemirenosti. Svi su mislili kako su oni sljedeće potencijalne žrtve ekstremista.

IZVJEŠTAJ SARAJEVSKOG OSLOBOĐENJA

I Sarajevsko "Oslobođenje" zabeležilo je izjave građana Bijeljine: "Po ulasku u grad pred jednom kućom vidjeli smo grupu ljudi i stali da sa njima porazgovaramo. To je Ulica Fadila Jahića Španca u naselju Galac. Naši sagovornici pričali su nam šta se ovdje događalo proteklih dana i kako su sve to doživjeli. Vojislav T. privatni zanatlija rekao je: Da ovdje nije došao Arkan, ponovila bi se 1941. godina. Arkan je spasao Srbe u Bijeljini, a Srbi u Bijeljini su spasili Muslimane. Eno ih pun podrum u onoj kući. "

Sarajevski list "Oslobođenje" piše još i ovo:

"Vojislav T. i Ljubica R. rekli su nam da je u kući preko puta na broju 56 ubijeno troje Srba. To su Antonija Ostojić, penzionerka, Milo Lukić - penzioner, bivši vojni referent i brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te mladić koji nije iz Bijeljine i kome ne znaju ime. Trifković tvrdi kako su svo troje odjednom pobili Muslimani za vrijeme nedavnih sukoba. Srbi su naoružani do zuba, oni koji su htjeli. Ranije mnogi nisu htjeli oružje, sad imaju svi. Od štaba smo dobili naređenje da ne smijemo ispaliti ni metak. Na pitanje kako je došlo do tako velikih sukoba, on kaže: Sve je puklo odjednom kao balon. Ne znam kako je neka budala uspjela da zavadi tolike pametne ljude. "

Mediji su naveli da je tokom borbi ranjeno je petnaestoro srpskih boraca a tada je ubijeno šestoro Srba civila koji se nisu evakuisali u podrume. 

Učesnik odbrane Bijeljine 31. marta 1992. godine Ignjat Đorđić bio je pripadnik Јugoslovenske narodne armije za koju je rekao da je u to vreme još zvanično obezbeđivala vitalne objekte u gradu. Đorđić svake godine prisustvuje pomenu a novinarima je rekao sledeće:

- Imali smo informacije da se muslimani naoružavaju, a po izbijanju sukoba 31. marta vojska je časno i profesionalno očuvala sve vitalne objekte i imala zadatak da spriječi međunacionalne sukobe - rekao je Đorđić koji je inače bio i borac Prve semberske brigade. On je dodao da u Bijeljini vojnici ЈNA nisu streljani po parkovima, paljeni i ubijani kao u drugim gradovima u nekadašnjoj BiH, nego su se mirno razišli svako uz svoj narod.

DRAGANA IZ BIJELJINE: "MENE I DJECU SU OD ZELENIH BERETKI SPASILE KOMŠIJE MUSLIMANI"

Borbe su potrajale nekoliko dana, zvuci metaka i bombi odjekivali su Bijeljinskim ulicama a bilans zločina bili su mrtvi i ranjeni. Samo pukom srećom te aprilske dane pakla preživjela je Srpkinja Dragana i to, zahvaljujući njenim prvim komšijama Muslimanima. 

- Mi nismo ni znali da je rat počeo. Čuli smo par dana prije da se nešto sprema, da se može desiti ali niko nije znao. Oni su međutim, znali. Kada kažem "oni" mislim na Muslimane iz Bijeljine jer su se oni počeli iseljavati i odlaziti već u januaru, februaru 92-e godine. Malo po malo i vidiš da ih nema, govorili su "idu kod familije u Tuzlu, Sarajevo", idu zbog posla ali će se vratiti...naravno, nisu se vraćali. Sve su oni znali šta se sprema i to je bila njihova priprema da izbjegnu sukobe a nas ostave ... Oni su se za taj rat mnogo ranije spremali.

 Da smo znali da će rat i mi bi pobjegli - za Srbiju, za Njemačku, šta znam, ali bi se spasli...nisu nam rekli i to boli. Bilo je ljudi, ne mogu reći i među muslimanskim narodom, hiljade je uzelo pušku da brani svoj grad, mene, tebe, nije ih bilo briga za ime i vjeru. Sve je do politike a politika Izetbegovića je zločinačka i genocidna, treba to reći. E sad u aprilu je puklo! Barikade, napad Zelenih Beretki. Muž u inostranstvu, ja sama sa dvoje djece i starom svekrvom, ne znamo gdje ćemo...mi se spremili svako u svom smjeru - na posao, u školu..kad javiše počeo rat, Zelene Beretke napale grad. Pretrnuli smo, eto koliko smo bili neupućeni, strah me oblio, trčim sa djecom po ulici ne znaš kud ćeš i kamo, a kažu poslije sam čula, pucali sa svih strana snajperima, znači mogli su pogoditi bilo gdje, narod bježi u podrume, mi nemamo gdje.

I nas pozovu komšije iz kraja, tri-četiri kuće pored, kažu "Dragana, bježite kod nas, uzmi djecu za ruke i ovdje, ima mjesta kod nas u podrumu". Te su komšije bili muslimani, moram to reći, ni oni nisu znali šta se dešava, ljudi u godinama, bračni par - muž i žena, bili su dobri i znali nas, uvijek se pozdravimo kad nas vide i djecu su voljeli našu. Uzmem djecu i staru svekrvu, čujem puca se, trese sve, dal su se približavale Zelene Beretke, ali najvažnije, ne smiješ u kući ostati ubit će te, nego moraš u podrum. I svi se potrpasmo, smirila djecu malo, i sebe, pričali tako, iziđemo po vodu i par stvari i tako je potrajalo nekoliko dana. Oni nas primili, zaštitili...kažu ako upadnu Zelene Beretke, mi ćemo vas braniti, imamo poznanike pozvaćemo se na njih, neće vam dlaka faliti s glave. I tako je bilo. Ostali smo živi zahvaljujući njima inače nas ne bi bilo".

Kasnije tek smo saznali šta se sve dešavalo, da su upadali u kuće, da su ubijali, jednog mladića natjerali da se skine, da provjere šta je, kad su utvrdili da nije musliman, kažu ispucali šaržer na njega, ubili ga...vidjela sam na televiziji kad su prikazivali i jednu ženu mrtvu na stepencama, Srpkinja, pa Risto Stevanović prva žrtva, izgubio glavu što je Srbin. Plakala sam kao kiša tek tad i godinama kasnije, što više saznaješ, više plačeš jer shvatamo šta nas je čekalo. Mi bi tako isto prošli, ali eto bilo je ljudi i u ratu pokazali su se dobro. Onda je kasnije stigao i muž iz inostranstva, otišli smo u Njemačku..." - ispričala je tih ratnih godina Srpkinja Dragana za medije u SRJ, svoja traumatična ratna iskustva. Njena priča svakako je vratila nadu u bolje sutra i tezu da je zajednički život ipak moguć. 

U Bijeljini je  ne tako davno otvorena i spomen-soba koja čuva sjećanje na poginule borce i na sve heroje odbrane koji su položili živote za odbranu svoje otadžbine braneći svoja ognjišta, i sve civile i nejač. Predlažemo da se u toj spomen sobi postave i fotografije ubijenih i nestalih srpskih civila sa područja Semberije za čija svirepa ubistva i likvidacije do danas niko nije procesuiran.