VLASENICA: SRBI SE PRISJEĆAJU SVOJIH ŽRTAVA - "PAMTIMO UBIJENU DJECU I ŽRTVE SILOVANJA"

 Svakog 21. aprila građani Vlasenice se tradicionalno okupljaju u velikom broju kako bi na dostojanstven način odali počast svima koji su ubijeni i stradali tokom minulog rata (1992-1995), kako bi obilježili početak rata u svojoj opštini ali i izrazili zahvalnost svima koji su branili ognjišta i nejač. Memorijalnom šetnjom, molitvom, polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća i javnim govorima stanovnici ovog mjesta u srednjem Podrinju pokušavaju da sačuvaju uspomenu na tragičan period prisjećajući se nevino ubijene djece, silovanih i zlostavljanih žena, logorskih patnji zarobljenika, te okrutnih mučenja kojima su mnogi ljudi bili izloženi 

Glavni cilj ovakvih aktivnosti je, smatraju Vlaseničani, da se među omladinom probudi svijest i da se sačuva uspomena na sve one kojih više nema, te da se kroz zajedništvo i solidarnost krene putem neke bolje i prosperitetne budućnosti. Vlasenički Srbi ističu da tuđe žrtve poštuju i uvažavaju i da će tako uvijek biti, ali isto tako naglašavaju da ne žele odustati od traženja pravde svoje najmilije niti žele pristati na "teret koji im se nameće sa strane".

Pripadnici bošnjačkih oružanih  snaga, takozvane "Armije Bosne i Hercegovine" su tokom poslednjeg rata (1992-1995) na teritoriji srednjeg Podrinja ubili 3267 građana srpske nacionalnosti, uključujući i 72-oje dece. Samo na području predratne vlaseničke opštine (uključujući Miliće i Šekoviće koji gravitiraju ka Vlasenici) ubijeno je i stradalo blizu pet stotina Srba, među kojima je bio i veliki broj žena, te starih, bolesnih i nemoćnih lica. Ubijeno je, zlostavljano i ranjeno pedeset jedno srpsko dijete. Među žrtvama rata su i najmanje tri trudnice - dve su ubijene a treća je silovana i zlostavljana u logoru zbog čega je ostala bez bebe. 

Nad građanima srpske nacionalnosti u srednjem Podrinju su tokom trajanja rata počinjeni brojni ratni zločini od masovnih egzekucija, silovanja, mučenja, nasilnog i sistematskog progona pa sve do uništavanja društvenih, kulturnih i vjerskih objekata. Vrlo brzo su širom vlaseničke i susjednih opština formirani i logori za Srbe u kojima su vršene najgnusnije torture, mučenja, sadistička iživljavanja, silovanja, sakaćenja te masovne egzekucije. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica na prostoru srednjeg Podrinja postojalo je četrdeset logora i zatočeničkih objekata, od čega su u Vlasenici bila dva: logor u objektu "Štala" i logor u Osnovnoj školi u selu Cerska.

Žrtve ratnog bezumlja bili su civili oba pola i svih uzrasta: od male djece do starih i nemoćnih. Uništeno je i spaljeno preko dvadeset sela i zaselaka a mnoge kuće do danas nisu obnovljene. Osim Srba, žrtve bošnjačke armije su bili i brojni pošteni i časni Muslimani koji su hapšeni, mučeni i zlostavljani (neki čak i ubijeni) samo zato što nisu želeli da uzmu oružje u ruke i ubijaju svoje dojučerašnje komšije Srbe ili su jednostavno bili oženjeni Srpkinjama i etiketirani kao "izdajnici". Tako su neki od njih svoje poštenje i dobrotu platili glavom. 

Mile Simanić je podsjetio je da je sa područja ove opštine život izgubilo stotine ljudi, što je za ovaj mali grad previše. Simanić je rekao da su tog 21. aprila 1992. Srbi bili prinuđeni da se brane jer su, zahvaljujući operativnim podacima, saznali da su napravljeni spiskovi za likvidaciju Srba, kao što je bio slučaj i u Drugom svjetskom ratu.

– Spiskovi koji su pravljeni za ubijanje Srba ovdje nazivani su kao stado za klanje ili krvavi petak. Sve ostale žrtve treba uvijek pominjati, sve ostale borce treba pominjati. Koliko smo dali krvi za našu svetu srpsku zemlju, trebalo bi da svo cvijeće cvijeta crveno. Preduhitrili smo ih, izašli smo i zaposjeli čitavu Vlasenicu, tada smo bili jedinstveni, niko nam ništa nije mogao. Moram napomenuti da je odbrana morala biti najteža – ratom koji niko nije želio – napomenuo je Simanić.

Goran Đurić izjavio je novinarima da je ovo jedan od važnijih datuma u novijoj istoriji, dan kada su borci spriječili da se ponovi scenario iz Drugog svjetskog rata.

– Naš narod je sigurno malo i zaboravan, zbog čega smo sami krivi. Narod na području opštine Vlasenica je u Drugom svjetskom ratu izuzetno stradao, veliki masakri i zločini su se desili, prije svega u Rašića Gaju, gdje je oko sedam do 10 sveštenika ubijeno, gdje je jedan zakucan o bukvu, što govori o strahoti tih zločina. Moramo se boriti protiv tih neistina, samo istinom. Ono što smo radili je bilo potpuno ispravno, samo smo se borili za slobodu srpskog naroda i, kao što kažu, sloboda uvijek treba da se piše velikim slovom – rekao je Đurić.

Spomenko Stojišić podsetio je da se 21. aprila 1992. godine srpski narod Vlasenice samoorganizovao i, oružanom otporom, suprostavio namjerama da bude uništen ili protjeran sa ovih prostora.

"Danas se neki pitaju od koga je Vlasenica oslobođena. Oslobođena je od onih koji su imali zle namjere i htjeli da unište viđenije ljude u Vlasenici, da nas obezglave, a poslije toga šta bi bilo, Bog samo zna", rekao je Stojišić dodajući je da je opština Vlasenica pretrpjela ogromne civilne žrtve i razaranja, a da je veliki broj boraca i civila teže ili lakše ranjen.

Radomirka Duvnjak, supruga poginulog branioca rekla je: "Nama je bitno da se svaki put na obilježavanju pomenu naše žrtve, da se pomene stradanje srpskog naroda, da se ističe način na koji su se oni borili. Jednostavno želimo da se skine teret sa srpskog naroda, da nismo mi krivci za protekla dešavanja i da smo samo htjeli da slobodno živimo i ostanemo na našim vjekovnim ognjištima".

MILEVA LAZAREVIĆ - "MAJKA HRABROST" : MUŽA SU OTROVALI, A TRI SINA UBILI NA KUĆNOM PRAGU

U Vlasenici nema kuće koja nekoga nije izgubila tokom rata. Bio je to period kada su majke sahranjivale djecu, djeca roditelje, braća sestre, unuci bake i deke itd. Ipak, simbol stradanja srpskog naroda u Vlasenici predstavlja tragična sudbina Mileve Lazarević, u narodu poznatije kao "Majka hrabrost". Ovoj skromnoj, dobrodušnoj ženi, bošnjački vojnici su 1992. gotovo na kućnom pragu ubili trojicu sinova, dva zeta, dva sestrića kao i veliki broj bliže i dalje rodbine. Suprug Vlado je otrovan još 1991. a ćerka Milka je od prevelike tuge za braćom tragično preminula nekoliko godina nakon rata. Ostao joj je samo sin Zoran koji je imao šesnaest godina kada je izbio nesrećni rat. 

"Pred sam početak rata, decembra 1991. godine otrovan je moj suprug Vlado. Nikada nismo saznali od čega, ali sumnjamo da je otrovan u prodavnici koju je držao jedan musliman. Svenuo je kao biljka, za 10 dana. Nisam ga ni oplakala, a osvanuo je rat i ubrzo je naše selo, Šadići popaljeno, a mi izbegli u Vlasenicu. Ubijen je prvo jedan sin. Pre nego što će mi biti ubijeni sinovi Savo i Stanko, kćerki Milki Vuković je ubijen suprug. Nismo ga pošteno ni oplakali, a onda su mučki i svirepo ubijeni moji sinovi Savo i Stanko. U toj zasedi je još 13 ljudi stradalo, a kada su ih dovezli traktorom ja sam se onesvestila. Tuga me je s nogu oborila…Uzmem njihove slike pa pričam s njima. Sama se ispričam i isplačem i onda ućutim... Ali, ja sam ponosna na njih mrtve. Ponosim se. Imala sam djecu, daj Bože da ih svako onakve ima. I ponosno idem kad mogu da idem – ispričala je pre nekoliko godina nepokorna majka Mileva.

"Ako se i ovo srpsko selo zatre, kako će naši potomci znati da kažu ko su i odakle su. Sa 16 godina sam morao da uzmem pušku, tri brata su mi ubijena na ognjištu. I ja treba sve to da zaboravim ili napustim? Nema šanse. Zbog moje mrtve braće ću se boriti sve dok sam živ da Šadići ne zamru. Muslimani su došli preko brda, iz komšijskog sela Cerska. Samo par meseci ranije smo se sa njima dogovorili da oni čuvaju nas od njihovih zlih ljudi, a mi njih od naših. Obećali. Obećali i pogazili. Upali su rano ujutro u naše Šadiće i pobili sve što nije moglo da pobegne, ukupno 29 ljudi. Kada su tela dopremljena pred bolnicu u Miliće, jedan američki novinar je pao u nesvest videvši povrede. Nekima su bili isečeni polni organi, drugima su u šupljinama tela pronađene čaure, a neki su živi spaljeni. Niko nikada nije odgovarao za ovaj zločin. Nikada se niko iz Haga nije zaputio za Šadiće da barem pita šta se to dogodilo - ispričao je Zoran, jedini Milevin preživeli sin.

U napadu na Šadiće svirepo su mučene pa ubijene domaćica Pejka Mišić (34) i njena majka Jovanka (72). Obe žene su silovane, zlostavljane, pa izmasakrirane. O svireposti zločina govori i činjenica da su lica ubijenih bila potpuno neprepoznatljiva od zadobijenih povreda. U napadu na Šadiće ubijena je Radojka Mišić (1927) dok je veći broj žena i staraca teško ranjeno. U zoru 13. avgusta 1992. napadnuto je  selo Klještani gde je masakriran veći broj civila. U svojim kućama zaklani su civili Vojin Klještan (1936) i njegova supruga Grozda Klještan (1930). Oboje su mučeni na strašne načine a potom izmasakrirani hladnim oružjem. Slična sudbina zadesila je i njihove susede i rođake Radovana i domaćicu Bogdanu Klještan, koji su nakon brutalnih tortura preklani. Selo je do temelja opljačkano i popaljeno a u zločinu je, prema riječima svedoka, učestvovao veliki broj naoružanih muslimanskih vojnika ali i žena i maloletnika koji su pljačkali srpske kuće i imovinu. 

SILOVANJA, ZLOSTAVLJANJA I MUČENJA SRPSKIH CIVILA U  LOGORIMA

Masovna silovanja su tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) bila redovna pojava kod muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH i korišćena su kao sredstvo etničkog čišćenja i ratnog zločina još u samo proleće 1992. Seksualno nasilje odvijalo se u logorima, porodičnim kućama a često i pred očima članova porodica. U posljednjem ratu vojska bosanskih muslimana, tzv. Armija BiH primenjivala je etničko čišćenje kroz masovna silovanja žena i djevojčica širom Bosne i Hercegovine.

Svi napadi na srpska sela (Šadići, Milići, Klještani, Rupovo Brdo, Rogosija, Jeremići, Žutica, Luke, Jelačići, Cikotska Rijeka..) praćeni su jezivim zločinima nad civilnim stanovništvom. Pripadnici muslimanske vojske su ubijali stare i nemoćne a mnoge žene su silovane i satima mučene. Među silovanim ženama, bila je i A. O. koja je uhapšena 17. septembra 1992. godine u Novom Selu, da bi potom prvo bila odvedena u selo Bajriće / Cersku i tamo zatočena, a onda “4. ili 5 oktobra” dovedena u zloglasni logor “Štalu” kod Vlasenice. “U Bajrićima su mi dali dimije i rekli da mi je ime Fata, te me odveli u samicu. Policajac Adem Kostjerevac me je silovao i ubio moje još nerođeno dijete. Bila sam trudna”, ispričala je svojevremeno za medije, A.O. koja je u muslimanskim logorima provela nekoliko meseci gde je silovana, mučena i zlostavljana. Zajedno sa njom u vlaseničkom logoru bilo je zatočeno na desetine civila, uključujući i decu, koji su brutalno mučeni i ubijani. Civili iz Vlasenice odvođeni su i u logore koji su se nalazili u susednim opštinama Srebrenici i Kladnju. 

U logoru "Štala" kod Cerske su zatočenici držani u nehumanim uslovima, bez struje, grejanja, uslova za spavanje, higijene, a bili su izloženi nečovečnom postupanju od strane vojnika "Armije RBiH" i pripadnika TO RBiH, koji su se vraćali u Rovaše sa borbenih linija i neovlašteno ulazili u štalu, gde su vređali, psovali i tukli Radeta Pejića, A.O., maloletnog Dragana Ilića i mnoge druge. Među zarobljenicima je bio i veliki broj muslimana koji su proglašeni "dezerterima, špijunima, izdajicama". 

Još jedna žena Srpkinja - Stanojka S. - tada četrdeset trogodišnja mlada žena pretrpela je teške i razumu nepojmljive muke pre nego što je napustila ovozemaljski svet. Dana 9. juna 1992. grupa muslimanskih vojnika, mahom prvih komšija iz Vlasenice, Cerske i susednih sela, upala je u porodični dom ove ugledne srpske porodice u selu Dragaševac. U kući su se tada nalazili Stanojka i njen suprug Mihajlo koji su obavljali uobičajene kućne poslove kada su unutra nasilno provalili zlikovci pomračenog uma. Muslimanski vojnici su potom pred Mihajlovim očima višestruko silovali i zlostavljali nesrećnu ženu a potom ga izmasakrirali. Stanojku su ostavili tako prebijenu i izmučenu da umre. Ubrzo su je pronašle komšije koje su teško povređenu Stanojku odveli u bolnicu i tada je ustanovljeno da je Stanojka ubodena koocem u donji deo tela, sa vidnim tragovima mučenja i silovanja. Od zadobijenih povreda ova mlada žena je preminula pet dana kasnije - 14.06.1992. u bolnici na Sokoocu. 

Nedužni civili su svakodnevno prebijani i mučeni, a žene silovane. Među njima je bio i tada maloljetni Dragan Ilić, koji je nakon strahovitih tortura masakriran u logoru. eđu njima je bio i tada maloljetni Dragan Ilić, koji je nakon strahovitih tortura masakriran u logoru. A imao je samo 16 godina i hiljade želja i snova koji ostaše nedosanjani.. Živio je sa porodicom u selu Pribinići, bio je učenik i vrlo vrijedno, kulturno i vaspitano dete. Vršnjaci ga se sećaju kao vedrog i nasmejanog dečaka koji je uvek bio raspoložen za šalu u druženje, te je stoga bio omiljen u društvu. Dečak je odveden sa svog kućnog praga a potom zatvoren u zloglasni logor "Štala" u selu Cerska. Naoružani muslimanski vojnici, pripadnici TO Kasaba upali su 21. juna 1992. u srpsko selo Pribinići i poubijali neke od meštana. U Štali je bio zatvoren oko sedam meseci! Dečak koji je od naoružanja imao samo sveske i olovke, kojeg nisu zanimali ni rat ni politika, doživeo je strašnu sudbinu. Nije bilo dana da ga muslimanski vojnici nisu zlostavljali i tukli. Dečak koji je od naoružanja imao samo sveske i olovke, kojeg nisu zanimali ni rat ni politika, doživeo je strašnu sudbinu. Nije bilo dana da ga muslimanski vojnici nisu zlostavljali i tukli. U januaru 1993. godine je odveden u Srebrenicu, gde je 1993. godine od strahovitih tortura nastupila njegova smrt. Dragana Ilića su zlostavljali i masakrirali pripadnici TO-a koji su se vraćali u Rovaše sa borbenih linija. Orićevi krvnici su uživali u svojim zlodelima, nazivali su ga "malim četnikom", pretili su mu ubistvom...Dragan i drugi logoraši bili su svakodnevno premlaćivani raznim predmetima, kao što su štapovi, kundaci pušaka, noževi.

Sa svojih šesnaest godina prošao je zarobljavanje, zlostavljanje i mučenje u čak tri logora - nebrojano mnogo patnje i bola za tako mlade godine. Umro je mučeničkom smrću u januaru 1993. prilikom jednog od uobičajenih prebijanja..njegovo srce više nije izdržalo. 

Porodica se svo vreme nadala da je Dragan živ i da je dobro, strepeli su za svog sina, brata, prijatelja...brinuli su se da li mu je hladno, da li ima šta da pojede, kako provodi dane...o njegovoj sudbini kolale su različite informacije ali porodica nije odustajala. Na svakoj razmeni očekivali su da ugledaju svog dečaka, veselog i nasmejanog, kakvog ga pamte pre zarobljavanja. I dok su mnogi Bošnjaci razmenjeni živi i zdravi, srpski civili i vojnici su uglavnom vraćani u kovčezima, često vrlo neporepoznatljivi.

Porodica Ilić i draganovi prijatelji i vršnjaci sa velikom čežnjom iščekivali su dan kada će se ovo dete vratiti kući. To se nažalost nikada nije dogodilo. Njegovi posmrtni ostaci eshumirani su 21. maja 2001. iz masovne grobnice u Srebrenici. Pronađen je u svom sivom džemperu. 

Dušan Čestić, rođen 1937. godine, zarobljen je između sela Gobelj i Korijen. Civilna policija ga je sprovela u logor "Štalu" oko 30. septembra 1992. godine. Nekoliko dana kasnije, početkom oktobra, pronađen je ubijen. I on je kao i ostali zatvorenici bio izložen vređanju, psovanju i premlaćivanju. Muslimanski vojnici su nesrećnog čoveka nakon užasnih tortura obesili. Pronađen je kako visi sa stropa Štale. Pre smrti je često plakao i žalio se na bol u bubrezima usled povreda nanetih prebijanjem. 

Srpkinja S.R, rodom iz Vlasenice, zarobljena je u proleće 1992. i zatočena u muslimanskom logoru. Nju su u više navrata silovali muslimanski stražari i vojnici. S.R. je registrovao Međunarodni komitet Crvenog krsta, a prema medicinskoj dokumentaciji, usled fizičke torture i seksualnog zlostavljanja, devojka je ostala trajni invalid sa 60 odsto invaliditeta. Nesrećna žena je svojevremeno izjavila: “U vrijeme kad sam se nalazila u zatvoru sa mnom u zatvoru bile su i druge žene koje su, takođe, zlostavljane. To znam jer smo međusobno to pominjale. Odvodili su nas nodu oko 24 sata, navodno na informativni razgovor i zadržavali su nas oko 30 minuta, koliko im je bilo potrebno da se iživljavaju nad nama, najčešće pod prijetnjom da će nas ubiti. Prijetili su da će nas ubiti i ako nekome kažemo da nas tuku i zlostavljaju. Sjećam se da je među silovanim ženama bila i majka sa kćerkom od 16 godina. Jedne večeri prvo su odveli kćerku, a majka je počela da plače. Za njom su i majku odveli. Obje su to veče bile zlostavljane.” - ispričala je ova srpska logorašica. 

Zatočenik muslimanskog logora u Stuparima, Vitomir Andrić je bio prisutan u jednoj prostoriji u starom mesnom uredu, u kome su
bili Kahro Vejzović, Ismet Butković i Hariz Habibović, i video je da su ispitivali i udarali izvesnog civila Ladimira Dragića po glavi i grudima, te da su ga nastavili udarati i nakon što je pao na pod. Gazili su ga čizmama i skakali po njegovom telu. Sve je to trajalo oko pola sata da bi na kraju Mujčinović rekao Andriću: “Možeš idi u zgradu, nisi vidio ništa”. Andrić je, vrativši se nazad, ostalima rekao da Dragić sigurno neće ostati živ. Tako je i bilo. Nesrećni čovek je ubrzo pronađen mrtav. 

DJEČAK OD 15 GODINA PREŽIVEO STRELJANJE MUSLIMANSKIH VOJNIKA

Strahovit zločin nad srpskim civilima se dogodio u rano proljeće 1992. kada su pripadnici  Armije BiH, regrutovani sa područja Vlasenice, Cerske i Konjević Polja izvršili težak zločin nad četrnaestoro srpskih civila, od kojih je osmoro ubijeno u zasjedi kod  sela Žutica. Mićo Lazarević je imao svega 17 godina kada je mučki ubijen i to nakon ranjavanja. Najstariji među žrtvama je imao 72 godina a ubijene su tada i domaćice Miljana Obradović (54) i Obrenija Ilić (34). Riječ je o ljudima koji su pošli kobnog majskog dana u varoš, neki zbog kupovine, neki iz medicinskih razloga. Neki civili su mučeni a nekima je odmah pucano u potiljak. Napad i strijeljanje su sa teškim povredama preživjela samo tri putnika. Među preživjelima je bio i Dragan Obradović iz Milića koji je imao nepunih 15 godina kada se desio napad u Žutici. Uspio je, sticajem okolnosti, da pobjegne, ali slike užasa još uvek su itekako žive, ispričao je svojevremeno novinarima. "Napravili su zasjedu gdje je sada obilježje, pucali su sa svih strana. Bilo je i žena i djece... Nisu imali milosti ni prema ranjenima. Ni sam ne znam kako sam uspio da pobjegnem. Detonacija je bila stravična. Čuo sam zapomaganje Milenka Kovačevića kojem su geleri raznijeli oči, a Slobodan Zečić, koji je ležao sa moje lijeve strane, već je bio mrtav. Imao je teške rane na grudima...", prisjetio se Obradović. Dječak je među napadačima prepoznao Jusupa Ahmetovića, a na suđenju je ispričao kako je Ahmetović izašao iz reke Јadar sa puškom, "mokar do pojasa" i da je sa njim bilo još dobro naoružanih nadapača. "Dok smo potrbuške ležali na asfaltu, na trenutak sam pogledao prema Јadru odakle su dolazili napadači. Prepoznao sam Јusupa Ahmetovića Јuku. Znam ga od 1988. godine pošto sam išao u školu iz Podravanja u Derventu i čekao autobus na šumarnici, gdje je Јuka radio kao portir", naveo je Obradović, koji je bio zaposlen kao jamski kopač u "Boksitovim" rudnicima. On je dodao da su Јuka i družina, nakon što su pretresli zarobljenike, zastali da se dogovore, što su oni iskoristili za bekstvo. "Čuli smo da je jedan od njih pitao `šta da radimo sa ovima` i da mu je drugi mušku glas odgovorio `pobijte ih sve majku im..., pa da bježimo`. Tada je neko od naših povikao `bježimo`, nakon čega smo se razbježali", rekao je Obradović. Očevici tvrde da su neki od poginulih, nakon ranjavanja, bili "ovjeravani" hicem u čelo, što su potvrdili i kasniji obdukcioni nalazi. Svjedoci su potvrdili da je sedamnaestogodišnji Mićo Lazarević bio živ ali da je ranjen u pucnjavi koju su izvršili  muslimani. Tako ranjenog ubili su ga na najsvirepiji način zlikovci poremećenih umova! Desimir Lazarević, otac ubijenog Miće rekao je da je njegov sin bio samo golobradi dječak, nikome ni kriv ni dužan. – Nema pravde za Srbe, kao da je stoka pobijena, a ne ljudi, nevini, nenaoružani. Da je bilo djece i njih bi poklali. Danas nas muslimani optužuju da smo agresori i njima to prođe, a mi za svojim najmilijim možemo samo da tugujemo. Moje srce koje je preživjelo dva infarkta zna kako mi je sve ove godine, živim bez života. Posebno je teško kada vidimo da naša prava i ciljeve ne možemo ostvariti, nema svjetlosti za nas, bojim se da za ovo niko neće odgovarati – izjavio je prošle godine za Srnu neutješni otac Desimir Lazarević.

Bez majke je tog majskog dana ostao i Dragoslav Ilić, dječak i učenik. Samo odrastanje bez majčine podrške, naročito u tom burnom vremenu rata, za ovog dječaka je bilo veoma teško i neprijatno. Boli ga što za zločine niko nije odgovarao ali i to što nikada nisu procesuirani muslimanski vandali koji su oštetili spomen obilježje srpskim civilima: "Moja majka Obrenija je ni kriva ni dužna stradala vozeći se na posao, jer je radila kao trgovac u prodavnici na Rupovom brdu. Nije željela da izostaje sa posla ni tog kobnog 21. maja mada je rat već bio počeo. Nažalost, zločinci su pobili nedužne ljude. Među stradalim su bili jedan dječak, starac, dvije žene... Poslije 16 godina ponovo napadaju na naše mrtve, na naše duše, rušeći spomenik. Nadam se da će policija pronaći vandale koji su uništili krajputaš i da će biti kažnjeni - rekao je davno Dragoslav Ilić.

Domaćica Veseljka Vasiljević (62) masakrirana je na pragu svoje porodične kuće 17. maja 1992. od strane muslimanskih vojnika prilikom etničkog čišćenja Podrinja od srpskog stanovništva. U napadu muslimanskih snaga iz Cerske u Bukovici je zverski ubijena Radojka Erić (40), u Grabovici Rajko Matić (60) a u Lukama Obrad Milošević, star 65 godina. U napadima na srpska sela stradali su Dragomir Jakšić, Marija i Marko Došić, Cvijeta Slijepčević, Marko Brežančić, Mijat Vučić, Ranko Kazimirović, Mlađan Marinković, Stanica Madžarević i mnogi drugi.
29. maja 1992. napadnuto je srpsko selo Jeremići, gde je masakrirano deset lica srpske nacionalnosti. 10. juna 1992. napadnuto je selo Rupovo Brdo kod Vlasenice, gde je ubijeno i ranjeno preko 50 civila i branilaca sela. Bračni par Vojislav Milinković i njegova supruga Mirjana, maltretirani su i mučeni a potom ubijeni i zapaljeni u svojoj porodičnoj kući. Među ubijenima su bili i starica Koviljka Žugić (70), starac Komljen Žugić i njegov sin Trifko. Spaljeno je 30 srpskih kuća i 40 pomoćnih zgrada i objekata, među kojima i osnovna škola. U napadu na Rogosiju i Bračan masakrirano je 35 zarobljenika i civila. Svi su brutalno mučeni pre ubistva. Ljudima su vađene oči, sečene ruke, lomljeni prsti a neki su pronađeni i bez glave. U napadu na srpsko selo Cikotska Rijeka 23. decembra 1992. muslimanski ekstremisti su masakrirali dvanaestoro Srba, a prilikom napada na selo Udrč u toku noći 9. marta 1993. agresori iz Cerske su poubijali petnaest meštana uglavnom srpske nacionalnosti, starosti od 18 do 52 godine. Zlikovci su tog dana na svirep način ubili Mirsada Mujačića i Rasima Mehmedovića, ljude koji su se među prvima oštro suprostavili zulumima alijine vojske nad Srbima i Bošnjacima i stali u zaštitu nejači. Odbili su da ubijaju svoje dojučerašnje komšije Srbe i zbog toga nažalost platili glavom. Napadi na srpska sela i zaseoke su trajali sve do kraja rata, a ubistva srpskih civila nastavljena su i nakon 1995. 

U NAPADU NA PELEMIŠE I ŠEKOVIĆE STRADALI I TRUDNICA, NASTAVNIK, ŽENE I STARCI

Među fotografijama koje su postavljene u spomen sobama može se videti i slika Mire Krstić, koja tek što je zakoračila u 18-u godinu života. Ova devojka je svirepo ubijena na svom kućnom pragu krajem aprila 1994. Usmrtila ju je jedna od mnoštvo muslimanskih granata koje su zasipale grad i okolna srpska sela. Te granate su ispaljene svesno i sa jedinim ciljem - da ubiju! Da stvar bude još tužnija, Mira je u trenutku ubistva bila u poodmakloj trudnoći. Ipak, samo zbog svoje verske i nacionalne pripadnosti je okrutno  ubijena a sa njom u smrt otišlo je i njeno nerođeno dete kao i majka njenog momka Ruža Radivojević (44). Od muslimanskih granata živote su izgubili i starica Mara Milić (67) koja je usmrćena dok je radila u bašti, zatim nastavnik Ljubisav Stupar i Zoran Lainović koji stadoše u odbranu nejači, zatim domaćica Soka Glišić (42), Božica Vlačić (35), Milenka Lulić (41), Relja Vukajlović (72), Dušanka Vukajlović (68), Zorka Glišić (42), Jelenka Kitaljević (68), Kostadin Korać (64), Ivka Lukić (40), Tijana Lujić i mnogi drugi. Na desetine civila, mahom žena i dece je teško ranjeno prilikom besomučnog granatiranja civilnih objekata a do danas niko od muslimanskih generala i počinilaca nije procesuiran niti osuđen za ove monstruozne zločine.  

U napadu na selo Jelačići na pravoslavnu novu godinu, 14. januara 1994. jake muslimanske snage iz "zaštićene zone" Srebrenice, Cerske i Kladnja zverski su ubili sedamnaest meštana srpske nacionalnosti. Svi ubijeni su bili nemoćni civili, žene i starci i svi su masakrirani  u svojim kućama. Obdukciju je radio naš istaknuti patolog dr Zoran Stanković koji je konstatovao kako su sve žrtve strahovito mučene i zlostavljane pa tek onda ubijene. Najstarija žrtva je bio Božo Erdelić od 85 godina, a ubijeno je i pet žena. Sva imovina pobijenih srpskih civila je opljačkana i uništena a u tome su se naročito istakli muslimanski naoružani civili - žene i maloletnici. Za ovaj masakr do danas niko nije odgovarao. 

Drugog maja 1996. u šumi nedaleko od Milića, muslimanski razbojnici iz Srebrenice zverski su ubili pet srpskih civila, drvoseča i radnika koji su obavljali uobičajene radove. Sud u Bijeljini je pokrenuo proces protiv nekoliko muslimana ali su oni prebegli u inostranstvo gde žive pod lažnim imenima.

Tokom rata u Vlasenici živote je izgubilo i mnogo dece srpske nacionalnosti od kojih su neka ubijena na svirepije načine. Ona druga, koja su imala tu sreću da prežive, ostala su da svedoče o preživljenim traumama i torturama. Tako posetioci spomen soba u Vlasenici i Milićima mogu videti fotografije Nade Brežančić (9), Dragana Brežančića (12), Milenka Trifkovića (13), Radeta Golića (12), Nebojše Ilića (17), Pere Petrovića (16), Mire Krstić (17), Miće Lazarevića (17), Riste Kojića (10), Ninoslava Savića (13), Radomira Lulića (7), Ilije Mučibabića (16), Dragana Ilića (16), i mnoge druge dece koja postradaše u ratnom vihoru..pred tim slikama tuge baš  niko ne ostaje ravnodušan. 

Ako sve bude išlo po planu, nadaju se Vlasenički Srbi, uskoro bi dve centralne ulice mogle poneti imena po žrtvama rata; jedna bi nosila ime po dijetetu ubijenom za vrijeme agresije na ovu opštinu a druga po ženi silovanoj pa umorenoj tokom jednog od napada snaga Armije Bosne i Hercegovine na sela u opštini Vlasenica.