Prošlo je 35 godina od kako su do zuba naoružani hrvatski ekstremisti napali Borovo Selo, srpsko mesto nadomak Vukovara sa ciljem da počine zlodjela nad srpskim civilima. Hrabri mještani uspjeli su odbiju napad agresora, da odbrane civile i zaštite selo od planiranog haosa.
Hrvatski nacionalisti do današnjeg dana nisu oprostili srpskom narodu što je te 1991. odbranio Borovo Selo i spriječio naoružane hrvatske horde da počine zločine nad nedužnim civilima, da protjeraju narod i sravne ovo mjesto sa zemljom.
Borovo Selo, srpsko mjesto na istoku Slavonije, bilo je i ostalo neosvojiva tvrđava za sve pristalice vladajućeg hrvatskog režima kako tokom Drugog svjetskog rata tako i tokom posljednjeg građanskog rata koje su pokrenule pristalice hrvatskih paravojnih formacija na čelu sa Franjom Tuđmanom 1991. godine. Mještani ovog slavonskog mjesta dokazali su svoje junaštvo, svoju odanost zajedničkoj državi SFR Jugoslaviji i pravim ljudskim vrijednostima. Ostali su upamćeni kao veliki borci koji su samo branili svoje mjesto, svoja ognjište od agresora i tako spriječili mračnu sudbinu kakva im je bila namenjena.
Borovo Selo je u "hrvatskoj povijesti" ostalo zapamćeno kao mjesto gdje su tuđmanove razularene horde doslovno polomile zube i gdje nisu uspeli da sprovedu isti scenario i neljudske namjere kao u hiljadama srpskih sela širom današnje Hrvatske gde su masakrirali civile. Zbog toga je ovo slavonsko mjesto ostalo trn u oku svih hrvatskim nacionalistima !
Borovo Selo je prvo napadnuto mjesto tokom rata u Hrvatskoj ali i mjesto gdje se desio prvi egzodus civilnog, u ovom slučaju srpskog, stanovništva. I danas je ono bedem, svjedoči o junaštvu svojih ljudi koji su do zadnje kapi krvi branili civile i svoje porodice, svoje kućne pragove od razularenih hrvatskih hordi koje su nasrtale na ovo mjesto, i to iz raznih dijelova Hrvatske.
PRVI EGZODUS TOKOM RASPADA SFRJ
Opšte je prihvaćena činjenica oko koje su saglasni i srpski i hrvatski istoričari da su rat započeli hrvatski nacionalisti i da su prve žrtve bili upravo Srbi. Hrvatski paradržavni organi su još 1990. i prvih mjeseci 1991. metodama nasilja i zastrašivanja pokrenuli egzodus srpskog stanovništva čime je prognano hiljade srpskih porodica a tih proljećnih dana prije 35 godina započela su masovna hapšenja, privođenja, zatvaranja, prisilna iseljavanja, zlostavljanja pa i likvidacije srpskog civilnog stanovništva. Dokumentaciono-istraživački centar "Veritas" je kroz projekat "Hronologija rata u Hrvatskoj 1991-1995" podsjetio da su "5. marta 1991. u Apatin (AP Vojvodina) pristigle prve srpske izbeglice iz Istočne Slavonije, mahom žene i deca iz Borova Sela, Tenja Sarvaša, Belog Brda." Preplašene srpske porodice tog marta 1991. bile su primorane da napuste svoje domove i tada je započeo rat u Istočnoj Slavoniji. Egzodus Srba iz Borova Sela i Vukovara bio je prvi slučaj progona jedne etničke grupe u modernoj Evropi nastalog kao rezultat nasilja; bio je to prvi zabilježeni slučaj egzodusa nakon Drugog svjetskog rata. Fotografije nepreglednih kolona srpskih izbjeglica obišle su tada svet.
PRVA ŽRTVA VUKOVARA - STEVAN INIĆ
Upravo tada započeo je progon Srba sa prostora Vukovara i istocne Slavonije koje će svoj vrhunac dostići 1. maja 1991. kada je ispaljen prvi metak i kada je zvanično krenuo egzodus srpskog stanovništva. Prvog maja 1991. pala je prva žrtva u Vukovaru. Penzioner Stevan Inić (63) ubijen je svirepo i mučki na svom kućnom pragu u Bršadinu. Stevana je hicima iz vatrenog oružja ubio komšija Hrvat Mihajlo Mijo Gelenčir i to iz šovinističkih pobuda i mržnje.Kao što je već poznato prve žrtve u Vukovaru bili su Srbi, prve zapaljene kuće bile su srpske, prvi minirani lokali i objekti bili su u vlasništvu Srba, prvo su formirani logori za Srbe, prvo su iz ovog grada protjerani i prognani Srbi, prve porušene i oštećene svetinje bile su pravoslavne crkve i hramovi...
Hrvatske paravojne i paradržavne strukture, uz blagoslov balkanskog kasapina Franje Tuđmana, započeli su tog 1. maja 1991. etničko čišćenje srpskog, rusinskog i nehrvatskog stanovništva sa područja grada Vukovara ali i čitave Istočne Slavonije. U jutarnjim časovima 1. maja 1991, četiri hrvatska policajca ušla su u Borovo Selo u pokušaju da skinu i zapale zastavu SFRJ koja se vijorila na prostorijama mesne zajednice a umesto nje postave šahovnicu, zastavu zloglasne NDH.
NAPAD NA BOROVO SELO
Već narednog dana 2. maja 1991. godine, počinjen je novi zločin u režiji ustaškog režima Franje Tuđmana kada je grupa hrvatskih ekstremista iz raznih krajeva Hrvatske, naoružana dugim cevima došla na tuđi kućni prag sa ciljem da protjeraju, siluju, ubiju...Ekstremisti, koji su sebe nazivali "Mupovcima" i "crnokošuljašima", bili su poslati od strane najviših državnih vlasti iz Zagreba. Izvršili su napad na Borovo Selo sa ciljem da zaplaše ili pak istrijebe Srbe. Borovo Selo je 1991. gotovo u potpunosti bilo naseljeno Srbima. Grupa terorista, došla je tog 2. maja 1991. u Borovo Selo samo sa jednom namerom - da izazovu sukobe! Odmah su započeli sa pucanjem po srpskim kućama i civilnim objektima, sjećaju se preživjeli.
Srpski i hrvatski izvori navode kako je tog dana 2. maja 1991. godine u Borovo selo je stigao anoniman poziv u kome je saopšteno da će selo biti napadnuto tog dana. Poziv je stigao od strane HDZ-a, pun pretnji, i bio je upućivan mnogo puta pre, zbog čega ga Srbi iz Borova Sela nisu shvatili toliko ozbiljno. Ono što je dalo srpskim stražama signal za uzbunu bio je incident koji se odigrao u jednom od dva autobusa, punih hrvatskih policajaca, koji su prilazili selu.
Hrvatski teroristi su pucajući na sve što se kretalo uspeli doći do zgrade Mjesne zajednice i ambulante. Tom prilikom su ubili stražara ispred mjesne zajednice, starca od šezdeset godina sa velikom dioptrijom, koji nije stigao ni pušku da skine sa ramena. U ambulanti su uzeli za taoce pacijente među kojima je bilo djece.
"Mi smo radili u kući, začuli smo galamu i viku. Rekli su da su naoružani hrvati napali Borovo, zatvorili smo se u kuće. Pevali su, kažu ustaške pesme, veličali Pavelića i Luburića. Pretili su i vikali, vređali su srpski narod. Hrvati su nedeljama ranije govorili da će doći u Borovo Selo i sravniti ga. Sakrili smo se u strahu da nas neko ne vidi. Pucali su po srpskim kućama. Svi smo se uplašili." - ispričala je svoju ispovest Srpkinja iz Borova Sela, koja je ubrzo nakon ovog događaja bila primorana da napusti svoje ognjište. U pokušaju da zaštiti civile i decu, ubijen je Vojo Milić koji se hrabro suprotstavio hrvatskim teroristima. Meštani smatraju da bi bilo pošteno neku ulicu imenovati po ovom junaku koji je štitio civile i tako spasao veliki broj života.
"Hrvati su došli na naš kućni prag. Pucali su, drali su se i svakakve pogrde govorili na račin Srba. Moguće da su bili u alkoholisanom stanju ili pod uticajem nekih, nedozvoljenih supstanci. Mi smo sa njima živeli dobro, do neke 1991. godine, kada su krenule pretnje, svašta su pričali pre toga kako nas neće biti, da neće kokoš ostati. Valjda su zato i došli da nas pobiju sve. Nijedan od njih nije bio iz Borova Sela, svi došli sa raznih mesta na naš kućni prag. Mi u njihove kuće nismo išli, oni su u naše došli. Nakon rata su izgradili spomenik tim izginulim napadačima što je u jednu ruku i dobro jer svi mogu videti, pa i njihova deca kako su im roditelji i gde stradali, da su izginuli napadujući tuđe kuće. Uvek se kaže ne zna se ko je napadao, a ovde imamo tačno imena agresora i svako sada zna po imenu kako su zvali oni što su došli 2. maja da ubijaju ovaj narod ovde i civile" - ispričao je svoje doživljaje o tragičnom 2. maju 1991. mještanin Borova Sela.
"Tog 2. maja 1991. započeli su zločini i otvorene pretnje. Samo dan ranije zaklan je jedan starac. On se zvao Stevan Inić. Bio je pravoslavac i Jugosloven. Ubio ga je jedan ustaša. Narednog dana policajci su došli i pucali po narodu, došli da siluju i ubijaju. Isterani smo iz svojih domova. Uzeli smo samo najnužnije stvari, neko čak ni to..i u zbegovima smo bežali preko Dunava. Prećeno nam je da se iselimo. Minirali su srpske kuće i lokale po Vukovaru. Bacali bombe u dvorišta Srba. Mnogi su dobili otkaze...kolone izbeglica su bježale u Srbiju preko Dunava, to je i kamerom zabilježeno.". - zabilježeno je u izjavi srpskog prognanika iz Borova Sela koja se nimalo ne razlikuje od izjava svih drugih vukovarskih Srba.
SJEĆANJE NA ŽRTVE RATA
U Borovu Selu, jedan do drugog, stoje spomenici dželatima i žrtvama. Na jednom imena hrvatskih agresora koji su te 1991. pošli na srpsku nejač, naoružanih do zuba, a na drugom spomeniku imena mještana Borova Sela, nevinih žrtava, žena, staraca i djece koji su na kućnom pragu poubijani od hrvatskih agresorskih snaga.
Borovo Selo bilo je i ostalo neosvojiva tvrđava za hrvatske neonaciste koji su i nakon tog 2. maja 1991. nebrojano puta pokušavali da osvoje ovo mjesto i sravne ga sa zemljom. Svaki put njihovi napadi su se završavali bezuspješno. U odbrani sela učestvovali su mještani Srbi ali i Hrvati i Rusini. U svojoj nemoći hrvatski vojnici su kukavički granatirali selo i civilne objekte - porodične kuće, školu, igrališta...
Svake godine 15. septembra Veće srpske nacionalne manjine opštine Borovo organizuje parastos i polaganje vijenaca za poginule mještane Borova u periodu od 1991. do 1996. godine.
Ukupno je tokom rata ubijeno 74-oro mještana Borovog Sela, najviše u ljeto 1991. godine, dok je preko tri stotine stanovnika ranjeno. Među žrtvama je bilo žena, starijih osoba i djece. Najmlađe žrtve su bila djeca od 11 i 17 godina.
U jednom zločinačkom napadu hrvatske agresorske vojske u svojoj kući su u ljeto 1991. ubijeni penzioneri Veselin (59) i njegova supruga Slavka Rašeta (52), bračni par iz Borova Sela. Samo nekoliko sati nakon što su dali intervju američkim novinarima, supružnici su mučki ubijeni tokom napada agresora na njihovu kuću.Veselin je bio zaposlen kao menadžer u poznatoj fabrici cipela a Slavka je obavljala sve vrste poljoprivrednih poslova. Samo koji dan kasnije, život je umalo izgubila i Srpkinja Mira Oljača i to kada je pošla na sahranu porodice Rašeta. Hrvatski vojnici zasuli su selo i civilne objekte granata usled čega je Mira ranjena. – Nisam ni stigla do groblja. Hvala Bogu ostala sam živa, ali paralizovana. Leva noga mi je paralizovana kao i delimično desna ruka, ali sam pokretna i dolazim svake godine na ovu komemoraciju – navela je Mira tokom komemoracije svoju potresnu ispovijest. Tokom jednog artiljerijskog napada hrvatske vojske na Borovo Selo ranjeno je dvoje djece koja su se igrala u dvorištu, a na jednu ženu je pucano iz snajpera dok je bježala sa ćerkicom u sklonište. Dušan Vujičić preživio je napad hrvatskih snaga na selo: "Gledali smo Dnevnik odjednom smo čuli eksploziju, čini mi se bilo ih je tri, onda sam video nisko nadletanje aviona, od eksplozije su popucala stakla na svim okolnim kućama. "
U napadima na Borovo Selo ubijene su i djevojka Božana Mandić /20/ i Jasminka Dokić /30/, medicinska radnica iz ovog mjesta.
Pavle Gojković ispričao je da su za par mjeseci, hrvatske granate čak tri puta pogodile njegovu porodičnu kuću u Železničkoj ulici prilikom čega je ranjena njegova supruga Radojka: "Čuli smo eksploziju za vreme Dnevnika, izašli smo u dvorište a potom se vratili u kuću, evo uništena je šupa, porušeni su crepovi na kući, supruga je ranjena", rekao je te 1991. Pavle novinarskoj ekipi.
- Na današnji dan, 15. septembra 1991. godine je poginuo moj brat od strica Branko Lazić zvani Karas kada ga je prilikom granatiranja raznela granata. Svake godine dolazim na ovaj dan da izrazim jedno veliko poštovanje kako prema njemu tako i prema svim ljudima koji su tragično nastradali u proteklom ratu. Iza njega je ostala supruga i tada dvoje male dece, a dok god budem mogao ja ću na ovaj dan dolaziti ovde na naše groblje da se setim svoga brata i svojih prijatelja – istakao je mještanin Slavoljub Lazić.
Paleći svijeće za svoje najmilije pred spomenikom u Borovu Selu, Milka Jokić ispričala je da su joj tokom granatiranja u porodičnoj kući ubijeni majka, otac i sestra.
Na groblju u Borovom Selu sahranjeni su Penzioner Golub Marčeta, njegova supruga Milica Marčeta (64) i njena majka Anđa Akik (87) koje su dana 11. oktobra 1991. zlostavljali i poubijali hrvatski vojnici, pripadnici Zbora Narodne Garde samo zato što su bili Srbi i pravoslavci.
Bilo je dosta ranjenih civila ali zahvaljujući časnoj i junačkoj borbi mještana, selo je odbranjeno i nikada nije palo u ruke tuđmanovih agresora. Borovo Selo je do kraja 1991. godine bombardovano, a mještani su stradali u kasnijem periodu od neeksplodiranih hrvatskih granata i mina. Borovo Selo primilo je hiljade izbjeglica koje je hrvatska vojska protjerala iz Vukovara i okolnih mjesta.
Коментари
Постави коментар