Ekstremni muslimani upalili su iskru rata u BiH još 1991. napadima i ubistvima nevinih srpskih civila. Zlodjela su nastavljena i 12. januara 1992. ubistvom penzionera Ranka Baranca u selu Bijela u Podrinju, a potom i ubistvom starog svata Nikole Gardovića 01.03.1992. u Sarajevu. Jedno za drugim u plamenu su nestajala srpska sela, napadani su gradovi, ubijano je srpsko stanovništvo. Svuda su prve žrtve bili Srbi i po istom scenariju vršeni su pokolji i progoni pravoslavnog življa sa svih područja širom BiH. Na red je stigao i Prijedor koji se 30. maja 1992. našao na meti ekstremnih muslimana koji su pokušali da osvoje i zauzmu grad a srpsko stanovništvo protjeraju i istrijebe. Došli su na tuđi kućni prag da siluju žene, ubijaju djecu, masakriraju stare i nemoćne; međutim ti zlikovci se nisu nadali da će im na put stati pripadnici srpske vojske i policije i da im neće tako lako dozvoliti da se iživljavaju nad srpskom nejači.
Odbrana Prijedora 30. maja 1992. godineje najbolji dokaz herojstva, i ljubavi prema otadžbini. Šta ima humanije nego zaštititi civile i djecu, spriječiti zločine, omogućiti slobodan život i slobodu?
Dan 30. maj 1992. zauvijek će ostati urezan u sjećanjima građana Prijedora jer su srpski civili tog dana, može se reći, po drugi rođeni.
Čitav april i maj 1992. protekli su u krvavim sukobima i užasnim zločinima nad srpskim stanovništvom širom Bosne i Hercegovine. Već tada je popaljeno preko stotinu srpskih sela a više desetina hiljada izbjeglica je ostalo bez krova nad glavom. Srbi su postali stranci u sopstvenim gradovima, selima, u svojoj zemlji. Bošnjačka “Armija BiH” je formirala mnogobrojne logore za Srbe širom Bosne i Hercegovine kao npr. u Sarajevu, Goraždu, Konjicu, Srebrenici, Maglaju, Zenici, Tuzli, Visokom, gdje su vršena silovanja, sadistička iživljavanja nad ženama, djecom i zarobljenicima i naravno masovna ubistva srpskog stanovništva. Ljudi su presretani po ulicama, ubijani, živi spaljivani po kućama kao što je slučaj sa Grahovištem 4. maja 1992. I u Goraždu i Foči je bila slična situacija – april i maj 1992. obilježeni su jezivim zločinima, preko stotinu ubijenih civila, među kojima i petogodišnja Ivana Vuković i desetogodišnji Petar Todorović, četrnaestogodišnji Dragomir Marković.
U Konjicu, Goraždu i Srebrenici srpski narod doživljava užasan genocid tog maja 1992. budući da su još tada formirani logori za pripadnike srpskog naroda. U Srebrenici su već prve nedjelje maja zarobljeni svi stanovnici srpskog sela Čumavići, ukupno 40 meštana, uglavnom žena i djece. Zatočeni su u logoru u Potočarima i danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani a neki i pobijeni. U samom gradu je formirano nekoliko zloglasnih logora kroz koje je do kraja 1992. prošlo stotine civila, uključujući i novorođenčad, dok je najmanje šezdesetoro civila mučki pobijeno. U Srebrenici i Bratuncu je tokom mjeseca maja 1992. ubijeno preko dve stotine Srba.
GENOCID NAD SRBIMA U KONJICU
U Konjicu je prva žrtva pala 2. maja 1992. a do kraja maja ubijeno je više od 120 srpskih civila. Za vrijeme čitavog rata preko četiri stotine ubijenih Srba! Mnoga srpska sela su popaljena, formirani su logori u gdje su bili zatočeni mnogi srpski civili. U cilju stvaranja etnički čiste muslimanske države, snage Alijine tzv. Armije BiH okupirale su grad, formirale 16 logora, i započele sa genocidom nad srpskim stanovništvom.
Tokom rata na području Konjica pripadnici tzv. Armije BiH su počinili brojne zločine nad civilima srpske nacionalnosti. Ubijeno je 670 ljudi - Srba ali i Hrvata, među kojima 123 žene i 21-o dijete. Silovano je i zlostavljano stotine žena a najmlađa registrovana žrtva silovanja imala je dvanaest godina!
Najmlađa ubijena žrtva je imala pet, a najstarija 95 godina. Agresija na Konjic je imala za cilj istrijebljenje i progon nebošnjačkog stanovništva sa ciljem da se politikom zločina i etničkim čišćenjem stvori čist muslimanski grad. Reč je o sistematski organizovanom i paradržavnom projektu sa genocidnim namjerama. Čitav maj 1992. bio je obilježen ubijanjem i zatvaranjem srpskog stanovništva i u tom periodu je likvidirano 120 srpskih civila, dok na bošnjačkoj strani nije bilo civilnih žrtava. U Konjicu nije vođen nikakav rat već je jedna strana - bošnjačka ubijala a druga strana - srpska je ubijana!
25. i 26. maja 1992. muslimanske snage su izvršile napad na selo Bradina kod Konjica. Tada je za samo sat vremena poubijano 48 civila, dječaka, mladića, žena kao i veliki broj starih, bolesnih i nepokretnih lica. Selo je u kratkom vremenskom periodu do temelja spaljeno, razorena je pravoslavna crkva u čijem dvorištu je iskopana masovna grobnica u koju su bacana tijela prethodno strijeljanih i masakriranih srpskih civila, meštana Bradine. Nakon ekshumacije, utvrđeno je kako su mnoga tijela obezglavljena, te nađena bez pojedinih ekstremiteta a neki leševi su nađeni sa rukama zavezanim žicom. Bio je to pokolj neviđenih razmera počinjen na samom početku rata. Ukupno je po logorima ubijeno 88 meštana ovog malog sela, što predstavlja pravi primjer genocida. Najstarija žrtva je bila domaćica Sava Gligorević, koja je u trenutku ubistva imala 87 godina. Sličnu sudbinu su doživjele i njene komšije Paula Vukosav (84), Jovan Gligorević (84), Mitar Gligorević (83), Nikola Gligorević (13), Malina Gligorević (80), Sofija Đorđić (61), Anđa Đorđić (50), Bosiljka Kuljanin (53), Drago Kuljanin (70), Ratomir Kuljanin (78), Marija Đorđić (72), Mileva Đorđić (60), Desanka Žuža (70), Njegoš Koprivica (17), Milan Kuljanin (84), Radoslav Kuljanin (16), Miroslav Kuljanin (16) i mnogi drugi.
MASOVNA SILOVANJA SRPKINJA U KONJICU
Jedan od najužasnijih ratnih zločina tokom muslimanske agresije i terora (1992-1995), nesumnjivo predstavlja zločin silovanja. Iako je od muslimanskog terora i agresije na srpski narod prošlo tri ipo decenije, silovanje žena i djevojčica i dalje su tabu tema u društvu. Žrtve silovanja svakodnevno žive sa svojim bolovima i strahovima zakopanim duboko u sebi. Torture kroz koje su prošle teško da iko drugi može razumeti osim njih samih. Pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH nisu ciljali žene određenih godina, kada su silovali, već su sistemski koristili silovanje kao ratno oružje u sprovođenju genocida u Bosni i Hercegovini. Tako je namlađa registrovana žrtva na području čitave Bosne i Hercegovine imala svega devet godina, dok je najstarija imala osamdeset dve godine.
Tokom muslimanske agresije na području Konjica je silovano je preko 180 Srpkinja. U selu Bradina silovano je i zlostavljano najmanje šezdeset žena, među kojima i šestoro djevojčica. Najmlađa žrtva silovanja bila je Đ. B. koja je imala samo 12 ipo godina kada je zarobljena od strane muslimanskih vojnika i odvedena u zloglasni logor u selu Čelebići. Tamo je fizički i psihički maltretirana i zlostavljana, a prema riječima svedoka i višestruko silovana, podsjetio je Republički centar iz Banjaluke. Mnoge žene žrtve seksualnog nasilja danas su članice Udruženja žena žrtava Republike Srpske kojim presedava hrabra Božica Živković Rajilić.
Silovanje i seksualno zlostavljanje srpskih žena i djevojčica u BiH vršeno je kao deo ratne strategije. Bilo je organizovano, sistemski sprovođeno i činilo je dio tadašnje državne politike muslimanskog rukovodstva. Masovna silovanja su tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) bila redovna pojava kod muslimanskih/bošnjačkih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH i korišćena su kao sredstvo etničkog čišćenja i ratnog zločina još od proleća 1992. godine.
Seksualno nasilje tog proljeća 1992. odvijalo se u logorima, porodičnim kućama a često i pred očima članova porodica. Bile su to nečije majke, žene, ćerke, sestre koje su bez ikakvog razloga postale mete pomahnitalih zveri koje i danas možda slobodno šetaju, budući da pravosudne institucije u BiH te silovatelje i ubice ne žele da procesuiraju.
Srpkinja rodom iz Bradine svjedočila je o tome kako je 1992. silovana od strane Armije BiH. Zaštićena svjedokinja A, oštećena u ovom predmetu, dala je iskaz kao svedok Tužilaštva i prisetila se kako je iz naselja Bradina, opština Konjic, protjerana u Donje Selo. Tada je prema kazivanju ove svjedokinje, izvjesni musliman Z.P. sa bratom počeo dolaziti u njenu kuću. Obojica su, kako je navela, bili naoružani i u uniformama. U to vreme svjedokinja A boravila je “u napuštenoj srpskoj kući” sa nepokretnom majkom, sestrom, rođakom i njihovom maloljetnom decom. Svedokinja je kazala da ju je Z.P. odveo u drugu sobu nakon što ju je “izabrao da spava s njim”, rekavši da će u protivnom “doći njih 15”. Žrtva je istakla da se sjeća da je zlostavljanje trajalo do marta 1993. godine. “Pitao me je da li uživam. Odgovarala sam što njemu odgovara. A šta sam mislila? Lijep je metak, lijepo je umrijeti... Da sam sama, pružila bih otpor, radije bih umrla. Ali kad znam da su u drugoj sobi djeca... šuti i odradi posao. Nekad pomislim da duše više nemam. Psihički, to je teret koji moram nositi”, rekla je svjedokinja A, koja je Donje Selo napustila krajem aprila 1993. godine. Svjedokinja A je dodala da je silovanje prijavila tek 2006. godine, te da joj je mnogo lakše otkad je progovorila o tome. “Deset godina sam to pokušavala zaboraviti i mnogo toga sam i zaboravila, ali sam čin ostaje. Nisam se mogla osjetiti jadnije, postiđenije i sramotnije. Nikome nisam vjerovala. Nikome nisam govorila. Svoj jad sam nosila u sebi, pokušavala da zaboravim... Ali to je bilo nemoguće”, rekla je ova hrabra žena.
Srpkinja Bosiljka Kuljanin rođena je 21.08.1939. u Bradini, gdje je živela sa suprugom. Bila je majka troje djece. Ubili su je u Bradini pripadnici muslimanske vojske koje je predvodio Brišo Š. Izvedena je iz škole gdje su bile zatvorene žene i djeca iz i prvobitno je zlostavljana pa silovana od strane muslimana Briše Š., na putu između sela Stojkovici i Gobelovina. Nakon gnusnog čina zločinac je preklao Bosiljku.
Djevojčica B.D. stara šesnaest godina zarobljena je prilikom napada muslimanske vojske na selo Bradina. Pretučena je i zlostavljana a potom držana kao robinja od strane muslimanske vojske nakon čega je višestruko silovana zbog čega je imala brojne traume i ozbiljne posljedice po zdravlje.
Teška sudbina zadesila je učenicu G.O. staru petnaest godina koju su 26.05.1992. u njenoj kući zarobili pripadnici muslimanske vojske i zatočili je u logor u Osnovnoj školi "Zvonimir Belša Nono" u Bradini. Nakon nekoliko dana teške torture puštena je kući da bi je muslimanski vojnici opet zarobili i odveli u logor gde su je tukli, mučili i višestruko silovali, podsjeća Republički centar.
Teške torture i silovanja prošle su i sestre M.A. i M. B. stare 16 i 17 godina koje su zarobljene u Bradini i maltretirane, pretučene pa silovane što je ostavilo ozbiljne posljedice po njihovo zdravlje!
NAPAD NA PRIJEDOR
A onda je na red stigao i Prijedor. U ranim jutarnjim časovima 30.05.1992. muslimanske snage su izvršile napad na grad sa namjerom da po istom scenariju, okupiraju grad, formiraju logore, počine zločine..za razliku od mještana Goražda, Konjica i drugih gradova koji su odmah okupirani, mnogi građani Prijedora – kako Srbi, tako i Ukrajinci, ali i Hrvati, pa i neki Muslimani ustali su hrabro i stali pred agresora braneći svoj kućni prag. Grad jeste odbranjen ali uz mnogobrojne žrtve.
Neljudi su napali grad sa namjerom da ponove masakr počinjen u Bradini, Konjicu, Goraždu, Kladnju, Vitkovićima, Sijekovcu, Čardaku..U tom napadu na Prijedor brutalno je ubijeno 18 građana, pripadnika MUP-a i vojnika, dok je dvadesetoro građana teško ranjeno. Neki su likvidirani nakon ranjavanja i zarobljavanja. Najmlađa žrtva tog krvavog pira bio je dječak Igor Knežević, koji je imao samo 17 godina kada je mučki ubijen. Kako navodi SRNA, svedoci su ispričali da su muslimanski vojnici najpre ranili maloljetnog Igora a potom ga zarobili i zaklali u zaseoku Zajednice. U samo jednom trenu je ugašeno hiljade dječačkih i momačkih snova, želja, planova a jedna porodica ostala je večno zavijena u crno…
Rat u Prijedoru započeo je svirepim ubistvom Radenka Đape, mladića srpske nacionalnosti. “Đapa je ubijen u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. kada je krenuo na posao, od strane muslimanskih ekstremista”, uklesano je na spomeniku u Kozarskoj ulici u Prijedoru. Izrešetan je sa pet hitaca i to je bila prva žrtva rata u ovom gradu. Nekoliko dana kasnije od strane muslimanske paravojske ubijeno je i ranjeno šestoro Srba i Hrvata, na punktu kod Hambarina i to dok su išli svojim kućama. Sve su to bili prvi znaci da su sukobi u Prijedoru neminovni. Koliko god su se pojedini srpski političari i običan narod trudili da spriječe i zaustave rat u Prijedoru, pojedine ekstremističke grupe nisu odustajale od plana da Prijedor doživi sudbinu Goražda, Srebrenice, Konjica, Zenice i sela Bradine koje je samo četiri dana ranije spaljeno i razoreno.
Podsjećanja radi, napad na Prijedor krenuo je iz šume Panjik oko 4,00 časa, sa pet borbenih grupa. Grupe su predvodili Slavko Ećimović, Asim Muhić, Halim Mehić, Edin Čajić i Kemal Alagić zvani Divjak. Oni su planski izvršili ovaj napad sa ciljem da preuzimu vitalne ustanove u centru ove regije, pre svega, policijsku stanicu, tadašnju Opštinsku upravu i Centar za informisanje. A kako su to svuda već učinili, napadači su imali u planu i u Prijedoru da protjeraju srpsko stanovništvo sa vekovnih ognjišta i počine zločine.
Dio muslimanskih snaga koji se povukao ispred vojske 28. maja, na sastanku u šumi zvanoj Panjik, na širem području reona Kurevo, organizovali su se i dogovorili da 30. maja u ranim jutarnjim satima napadnu sam grad Prijedor. Tom grupom, koja je brojala oko 350 ljudi, rukovodili su Izet Mešić zvani Hadžija i Slavko Ećimović.Nakon ulaska ovih formacija u Prijedor došlo je do borbe između vojske i policije i ovih agresorskih grupa, što je dovelo do ubistva 18 i ranjavanja oko 26 vojnika, policajaca i civila. Sve grupe su uspjele da dođu do svojih ciljeva i nisu pazili u koga pucaju – da li su to vojnici i policajci, ili civili, ili čak kola hitne pomoći. Tako je grupa koja je zauzela tzv. veliki podvožnjak pucala u bolnička kola hitne pomoći. Ista borbena grupa je u blizini tzv. velikog podvožnjaka pucala i u sanitetska kola, koja su bila vidno obilježena i sa upaljenim rotacionim svjetlima. Tom prilikom su ranjeni Dragan Vučeta i Ranko Tomaš, koji su se nalazili u sanitetskom vozilu. Napadači su otvarali vatru i po stambenim zgradama i kućama gdje su živeli Srbi. Djeca su panično vrištala a majke su, stavljajući im ruke na usta, pokušavale da ih utišaju kako muslimanski agresori ne bi čuli vriske i počinili ono po šta su i došli.
Da muslimanskim vojnicima nije bilo važno u koga pucaju, dokazali su svojim napadom na sanitetsko vozilo. Iako je na njemu bila oznaka Crvenog Krsta, osuli su paljbu koja je trajala prilično dugo sa ciljem da poubijaju sva lica u vozilu. Goran Dragojević je tog 30. maja 1992. godine, kao vozač saniteta Opšte bolnice, ranjen u napadu muslimanskih paravojnih formacija na Prijedor zadobivši rane od 32 metka. Dragojević je svjedočio da je tog dana, rano ujutru, krenuo sanitetskim vozilom po ranjene do hotela u Prijedoru. Goran je objasnio da se kretao vozilom sa upaljenim rotacionim svetlima, u belom mantilu i sa oznakom Crvenog krsta kada su napadači otvorili vatru na njega.
– Tog dana sam se zatekao u bolnici, negdje oko pola pet ujutro, i dobio sam poziv da izvršim intervenciju jer je bilo ranjenih…naravno, nisam znao tada da je već izvršen napad na grad.
Goran je objasnio da se kretao vozilom sa upaljenim rotacionim svetlima, u belom mantilu i sa oznakom Crvenog krsta kada su napadači otvorili vatru na njega. Goran je ispričao sledeće:
– Kod podvožnjaka sreo sam grupu muslimanskih civila, koji su bili naoružani i to mi je bilo sumnjivo. Prolazeći pored njih, a nisam išao mnogo brzo, osuli su rafalnu paljbu po meni. Bilo ih je sa obe strane. Istog momenta mi je bila otkinuta desna ruka, desna noga a lijeva noga je imala prostrelnu ranu, pa stomak, vrat, grudni koš..Sa ranama po cijelom tijelu uspio sam vozilo dovesti do Policijske stanice, gdje sam krvario i čekao pomoć skoro sat vremena. Bio sam sat vremena u autu, krvario, tada je naišla jedna osoba i spašen sam, prebačen u bolnicu u Prijedor, tu su mi dali krv pa za Banju Luku a odatle hitno u Beograd’‘, prisjetio se Goran, dodajući da je u Beogradu šest mjeseci bio nepokretan, a u bolnici je proveo godinu i po. – Najviše mi je žao što ti ekstremisti nikada nisu procesuirani…ne mogu ih nazvati ljudima čim su mogli pucati na sanitet a ja sam u tom sanitetu mogao voziti njihovu majku, sestru…Pucati na sanitetsko vozilo je po svim ženevskim konvencijama ratni zločin – poručio je Goran u filmu “Priča o odbrani Prijedora”, u produkciji RTRS.
Hrabri prijedorski Obilići osujetili su zle, genocidne namjere agresora spasivši tako civilno stanovništvo od pokolja koji im je bio namenjen. Svojom trezvenošću, voljom, čeličnom snagom i neustrašivom borbom suprotstavili su se napadačima koji su došli da osvajaju njihov grad. Ovi hrabri ljudi svih vera i nacija, odbranili su tog 30. maja 1992. kako grad Prijedor i njegove građane, tako i svoju državu SFRJ i sve njene vrednosti.
Zahvaljujući borbi tih heroja koji su stali na branik otadžbine, 85-ogodišnja Mara imala je priliku da uživa u igri sa svojim unucima po prijedorskim parkovima, za razliku od njene vršnjakinje Stoje Vasić (85) koju su 15. maja 1992. muslimanski vojnici mučili pa je živu zapalili. Zahvaljujući prijedorskim Obilićima, mlada Prijedorčanka Jelena je preživjela, i upisala željeni fakultet, za razliku od Mladenke Magazin (22) koju su tog maja 1992. muslimanski vojnici okrutno ubili u Konjicu na njenom kućnom pragu. Starina Milivoje dobio je šansu da penzionerske dane provede u igranju šaha sa svojim prijateljima, izbjegavši tako sudbinu svog vršnjaka Riste Gvozdenovića kojeg su tog maja 1992. zarobili pa masakrirali pripadnici muslimanskih snaga. Zbog toga što su mladi prijedorski borci i pripadnici MUP-a stali u odbranu civila, Marijana iz Prijedora je dobila još jednu životnu priliku i šansu da uživa u odrastanju svoje djece. Te sreće nije bila Nevenka Stojanović, koju su pred očima svekra i svekrve silovali a nakon toga je zajedno sa petogodišnjim sinom ubili pripadnici muslimanske vojske. Nju nije imao ko da zaštiti.
Upravo zbog toga, građani Prijedora vječno su zahvalni svojim sugrađanima koji su branili i odbranili grad od oblaka tame koji se nadvio tog proljeća nad gradom na Sani. I mladi su naročito zahvalni borcima jer su podarili život novim generacijama te zaustavili pokušaj ponavljanja tragične sudbine iz Drugog svjetskog rata.
Na području Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali. Za zločine nad srpskim civilima u Kozarcu i Podgrađu kod Prijedora, pripadnici Armije BiH su osuđeni na ukupno 33 godina zatvora, međutim, za napad na Prijedor još niko nije odgovarao! Nedavno su američke vlasti izručile muslimanskog zločinca Alukića koji je za vrijeme rata zapalio kuću punu srpskih civila na području Prijedora.
Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, je ubijeno i stradalo 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Prema podacima DIC "Veritas", najmlađa registrovana žrtva na području Prijedora bila je dvomjesečna beba Andrijana Škorić koja je stradala u avgustu 1995. tokom zločinačke akcije "Oluja". Najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine.
Коментари
Постави коментар